„Kako je pr’o Čemerna? More li se?“

„Ovo je bio drugi Dnevnik RTRS-a, u nastavku slijedi vremenska prognoza i sport“ – čuje se glas Nade Arlov oko osam sati u većini hercegovačih familija. To je tradicija – gledanje Dnevnika. Nedugo zatim posle reklama, ciklona i anticiklona, te bura sa Jadrana slijede i čuvene, već ustaljene rečenice – „Najniža temperatura je jutros izmjerena na Čemernu…“ i druga – „Iz auto-moto saveza RS nam poručuju da su svi putni pravci prohodni osim regionalnog puta Kifino Selo–Kalinovik, preko prevoja Morine“. I ponavlja se, skoro svaku veče, od početka novembra pa do aprila. Mislim da nema građanina naše drage republike, a da nije čuo ovo, barem nekad.

Kakvu asocijaciju kod nekoga mogu probuditi riječi čemer i čemerno?  Sigurno niko ne pomisli na nešto fino i dobro. Svima je u mislima neka gorčina, posebna vrsta gorčine, neka tegoba.  Često se u našim krajevima za nešto gorko kaže „grko k’o čemerika“.  A tek riječ Morine? Simbolizuju neko umaranje od života, neki pomor. E sad zamislite koliko je morao biti čemeran i umoran život ljudi koji su ova dva, veoma značajna mjesta u Hercegovini, nazvali Čemerno i  Morine.

„Kako je pr’o Čemerna? More li se?“ – pitali su vozači jedni druge , uvijek strepeći za taj dio puta, sve dok „banjalučki baja“  ne izgradi tunele i vijadukte, te Čemerno postade manje čemernije i više pitomije. Ogromni snijeg, vjetar u kombinicaji sa ekstremno niskim temperaturama, ljude ovoga mjesta uputio je na gorštački način života. Surov i nemilosrdan, bez praštanja, i najmanje greške, život ih je učio da samo najhrabriji i najizdržljiviji preživljavaju.

Ali, Čemerno je ipak broj dva, u odnosu na Morine. Evropski Tibet, kako nazivaju ovu visoravan na 1300 metara nadmorske visine, dobila je, po svemu sudeći, odgovarajuće ime.  Samo da bi došli do Morina, iz pravca Nevesinja, mora se proći ozloglašeni Surdup, uski put, na kom se jednom griješi.  I više nikad.  Gradili su ga robijaši , politički i ostali zatvorenici, za Austrougare. Koliko ih je tu „umoreno“ i ostavilo kosti, niko ne zna.  A sama visoravan je priča za sebe. Ogromni prostor, bez nekih prirodnih skloništa, u zimskom periodu je težak za orjentisanje i najboljim poznavaocima. Dolina,brdo, dolina, brdo i tako u nedogled.  Već odavno zimi niko ne živi tu, osim divljih konja, što bi Ameri rekli „mustanga“, koji se bore sa snijegom, vukovima i krivolovcima na samo njima znan način. Ipak, opstaju. 

Umorile su Morine mnoge, a najpoznatiji slučaj su svatovi bega Ljubovića, čije groblje se nalazi i sada gore i za koje se vezuju brojne  legende.

Čemerno i Morine – svako podjednako nose teret svoga imena, dokazuju ga vjekovima. Dokazuju da oni koji im „nađedoše“ ime, ne pogriješiše. Mitska ljepota pejzaža koji možemo viditi ovdje je, valjda, neka vrsta nagrade ovim mjestima, „božije davanje“ što kaže naš narod, da bi priroda bila u ravnoteži.  Hercegovci, poznati po gangi i guslama, pominju ih i u pjesmama a jedna kaže:

Al’ za jade ja ne znade
na Čemernu snijeg pade
ne mogu ti doći Stano
Čemerno je zatrpano.

Kažu, da negdje kod Vlasenice, postoji naselje Tugovo. O njemu ne znam ništa, a sudeći po imenu, trebalo se naći u ovom tekstu. No, ovo je Moja Hercegovina, Tugovo će ipak, morati pričekati. Hercegovina ispred svega!

Izvor: Dejan Drvendžija / Moja Hercegovina