Priča o dječaku čiji otac nije ispunio obećanje…

Jednom je jedan drug, a krajnje ću parafrazirati, napisao status na društvenoj mreži o tome kako bi ozbiljno platio za rješenje emotivnog raspadanja pri odvođenju djeteta, koje to ne želi, u obdanište.

Negdje u to vrijeme, na drugom kraju grada i njegova drugarica je bila spremna da da mnogo više od novca za „rješenje emotivnog raspadanja“ kad je njeno dijete bilo u pitanju.

Njen dječak nije imao problem sa odlaskom u vrtić, ali je njegova majka tih dana imala problem sa „emotivnim raspadanjem“ na putu do vrtića svakog jutra kada bi ga vodila. Uvijek spreman za druženje sa drugarima, njen sin je volio da odlazi u školicu. I majka je voljela da ga vodi jer je znala da će mu tamo najsigurnije skrenuti misli sa onih najtananijih dječijih osjećanja, pomješanih sa grižom savjesti za koju ne zna ni šta znači, ljubavi prema roditeljima i nedostatku jednog od njih u njegovom životu. A sve je počelo bezazleno.

Petak popodne, jedna uobičajena svađa, telefonom, da niko ne čuje, da se dijete ne trаumira – majka s jedne strane žice gunđa, otac se sa druge strane joguni, rješenja naravno nigdje. Majka dok spušta slušalicu već i zaboravlja šta je ocu htjela da objasni, i po ko zna koji put u tome nije uspjela. Sljedećeg dana, kao i obično, majka je očekivala da će otac kasniti da dođe po dijete i odradi svoj jednodnevni ritual sa njim. Međutim, dječak to nije očekivao – on je imao obećanje da će tata doći taman kad on ustane, da ga tata nosi na ramenima kroz grad, da idu u zoološki vrt i hrane Smokijem slonove (iako se to: „Mama, znaš, ne smije“), voze se u luna parku Kalemegdana gdje tata uvijek pobijedi svu ostalu djecu u vožnji autićima… Dječak je imao obećanje.

Dok je majka spremala doručak, dječak se obukao – „Neću da jedem, čekam tatu, tata će me voditi na pizzu “ inatio se. „Mama, idem i da se obujem“. Probala je da ga spriječi i objasni mu da je još rano, iako je 10h već davno prošlo, da će tata možda kasniti jer mu je „nešto iskrslo sa poslom“, ali dječak nije bio spreman za bilo kakvo odstupanje od plana.

To je bio njegov dan sa tatom – tako rijedak, tako neprocjenjiv.

Sa velikom željom a još većom nespretnošću trogodišnjaka obukao je i jaknu. „Mama, ja sam spreman, sad će tata doći. Čekaću ga u hodniku, da ga uplašim kad uđe, da mu kažem „BU““.

Prolaze minuti, za dijete, dugi kao godine:

“Mama, sad će tata. Ja ću da mu otvorim“

„Dobro, mili, ali mislim da će tata malo da zakasni.“

Majka već panično šalje sms-ove sa pitanjima što ga nema, kada stiže, objašnjenjem da je dijete spremno, nestrpljivo čeka pred vratima…

Nema odgovora, i sve je jasno, i nije prvi put, i nije ni posljednji. Dječak skakuće po hodniku.

„Mili, tata se javio i rekao da ne može doći, hajmo ja i ti u grad. Doći će sutra sigurno“, laže majka.

„Neću! Neću sa tobom, hoću sa tatom! Ti si mala i ne možeš da me nosiš. Ne volim te, bježi! Hoću tatu, rekao je da će doći. Hoću mog tatu, neću tebe! Čekaću ga, rekao je da će doći. Pusti me“, grca.

Bijesno treskajući nogama o pod, ulazi u svoju sobu, uzima plastičnu kutiju sa alatom koju je dobio od oca za neku novu godinu, zabrundan u broj veću jaknu, vraća se na mjesto svog čekanja, skeda na kutiju, tik pored vrata. „Doći će !“ Prolazi sat, pa još jedan, pa još jedan. Majka ga ne dira. Možda je i vrijeme, misli u sebi, da pregrmi neispunjemo očekivanje, da sam, tako mali proba da shvati da… ne zna ni sama šta.

Nakon par sati, vidno izmoren ustaje sa kutije, skida se i nalazi utočište u dedinom krilu. Deda slomljen na ivici suza, ali ne da se matori, mijenja temu i počinje da mu priča o nekim žirafama sa televizije koje jedu neko posebno lišće…. Dok ga deda mazi po glavi, obojica zaspivaju.

Majka ne plače. Majka nikad ne plače.

Život nastavlja normalnim tokom, prolazi jedna radna nedelja, jutarnje ludilo, spremanje navrat nanos, trčanje do vrtića, ljubljenje na vratima sobe… rutina. NJEGA ne spominje. Dolazi druga nedelja, imaju ispunjen život, gomilu drugara, parkić u kome se igraju dok ne padne veče, planove za more, imaju sve… Od NJEGA ni traga ni glasa. Ni dječak ga ne spominje. Njega ne spominje. ALI, na putu od kuće do obdaništa, svakog jutra, na istom mjestu, onom između pekare i taksi stanice, dječak govori istu rečenicu:

„Po Luku je tata juče došao u vrtić. Luka ima tatu. Luku njegov tata voli.“

„Juče je po Nikolu došao njegov tata, a po mene uvijek dolaziš ti. Nikolu je tata nosio na ramenima“

„Filipov tata je juče…“

Svakog jutra na istom mjestu, puna dva mjeseca dječak je izgovarao istu rečenicu a majka je svakog jutra na putu do vrtića, negdje između pekare i taksi stanice, ostavljala po jedan svoj raspadnuti dio. Osjećala je, iako bi baš na tom potezu počinjala da zagovara dječaka na neke druge teme, da joj niče po jedan sijed pramen kose baš tu – između pekare i taksi stanice. Kada više nije ostalo dijelova koji bi se raspali i kose koja bi posijedila, stigao je sms. Došao bi po dječaka, da ga vidi, odljutio se, šta li. Majka nije odgovorila na poruku. Sjedala je uz dječakovo uzglavlje izbezumljena naredne dvije noći, sabirajući svoj ponos, bijes, dječakove rane, čežnju i patnju. Oduzimala, sabirala, borila se sa sobom i protiv sebe i odlučila.

Sutradan su došli po dječaka. Odveli su ga otac, brat i sestra po ocu. U normalnoj situaciji, dječak bi se od sreće na sam pogled na ta tako voljena lica upiškio od radosti. Majka nije mogla da ih pogleda, deda ga je ispratio. Vratili su ga nakon dva dana. Dječakova sestra, već velika skoro punoljetna dkevojka, je na vratima noseći ga pospanog uz stepenice rekla: „Maki, on dva dana nije progovorio sa nama. Samo je ćutao. Nikad nije bio ovakav. Nije htio ni da me zagrli, ništa nije htio“, plakala je.

Majka je slegla ramenima. Majka je shvatila – djeca nemaju način da kazne roditelje za njihove gluposti, mali su i nejaki, ne mogu ni da nas biju niti smiju da viču na nas, ali mogu da ćute.

Mogu da nam svojim ćutanjem pokažu svoju malu muku, svoje neispunjeno popodne u luna praku, svoju nepojedenu pizzu koju je baš tata kupio, svoje sate provedene u nadi da će zazvoniti interfon ili da će se tata pojaviti na vratima sobe obdaništa.

Otac više nikada nije zakasnio, ni sat, ni dan, ni mjesec, dječakovo ćutanje ga je postidilo i unizilo. I majku je postidilo.

Marijana Stolić – Lola

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Anti-SPAM Test *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.