(Odlomak iz knjige priča Strah od zvona)
Pred proslavu Dana škole zvono je oštro zazvonilo, poslije čega je u našu učionicu banuo školski inspektor, u neubičajeno vrijeme i nenajavljeno. Niko od nas drugačije ne bi saznao koliko nam je učionica neuredna i zapuštena. Sva opuštenost oko spremanja priredbe naglo je nestala, a ozbiljnost učiteljevog lica popila je svu graju i galamu u školskom dvorištu. Kao da je među nas ušla vijest o nečijoj smrti a ne vijest o dolasku školske inspekcije. Dotrčao je čak i prodavač iz zadružne zgrade, sa zabrinutim obrazima, da pita i da vidi odakle takav nagli muk, da se nije desila kakva iznenadna katastrova ili da nije zaraza potamanila đake.
U pratnji učitelja koji je vječito držao šipku u ruci švićkao njome kroz vazduh (zato smo ga i zvali Šipka), među nas je banuo čovjek ni dovoljno mlad ni dovoljno star, pa opet ni dovoljno mrk ni dovoljno nasmijan, da bi se išta iz njegovog izgleda i držanja moglo zaključiti. Ide tako kao da mu jedna noga zaostaje pa je trza i vuče. Buljili smo svi u njegove guste i umotane brkove, čekajući neće li se iz njih odmotati kakav glas ili zuj koji bi pustio da ovaj dan normalno i do kraja istekne.
«Ovo je školska inšpekcija»! rekao je najzad učitelj i odmah htio š da pretvori u s, ali mu je nije pošlo za rukom. Š se razvuklo i prijeteći glas, dok ga nije cijelog progutalo. Školska tabla je odjednom bila neuredna pa čak i nakriva, peć je dimila, na školskim klupama vidjelo se mnogo škrabotina i brazdi. Sve je nekako zapalo u zbrku, čak su i školski prozori bili zamagljeni i neoprani. A tek kako su izgledala naša lica, uši i ruke. Kao da se nijesmo od rođenja prali ni češljali. Učitelj je naredio da izvadimo sveske iz maternjeg jezika i da ih pokažemo inspekciji.
Inspektor je pitao da li smo učili sva slova – ali nema ga ko će zinuti da mu odgovori. Spašavaju nas poslužiteljevi oštri koraci ispred vrata, koji opet gazi u pravilnom ritmu tamo-amo, tamo-amo, kao da je na straži.
Učitelj počinje prvi, za njim na znak ruke svi sričemo: A-Avram, B-Bogdan, V-Vodu, G-Gazi, D-Djeca, Đ-Đaci, E-Erojski, Ž-Žive, Z-Zimi, I -i, J-Jeseni, K-Kao, L-Lopovi, Lj-Ljiljan, M-Milan, N-Nikola, Nj-Njegoš, O-Ovo, P-Pravo, R-Rekoše, S-Stekoše, T-Tomo, Ć-Ćufić, U-Ufer, F-Fijaker, H-Htjedoše, C-Cijelom Č-Čaršijom, Dž-Džabe, Š-Šetaše.
«R nije Rekoše, već je R Revolucija, T nije nikakav Tomo – naročito ne sveti Tomo, već Tito, božiju vam majku. Ni J nije Jesen, već Jajce – gdje je bilo Drugo zasjedanje AVNOJA i udareni temelji našoj novoj državi. K nije Kao, već Vuk Stefanović Karadžić koji je izmislio ova slova što ih vi ovako neruredno po tekama škrabate. Izgleda da na njima doručkujete… U nije Ufer (šta je ufer, božiju vam majku?), već novi Ustav. S nije kao Stekoše, već Staljin koji nas je napao, a mi mu se jedini u svijetu suprotstavili i odbranili, reče inspekcija.
Školski inspektor pruži ruku i dohvati Milijinu svesku koja miriše na kajmak iz mješine. Ne zagleda je, pravi se da i ne primjećuje. Poče da čita slova i riječi koje smo učili i da za svaku daje novo objašnjenje.
A kao ABADžIJA. – Riječ je turskog porijekla. Pet stotina godina su nas Turci gazili i izrabljivali. Upropašćavali našu kulturu, zlostavljali i ponižavali nas. Krv nam miješali. I vi opet hoćete turski jezik. Turcizmi su nešto strano, strano tijelo u zdravom organizmu. Riječ dva puta prekrižiti i izbaciti.
A kao APOSTOL. – Takve riječi nam ubacuje trula reakcija. Apostola više nema – treba svako da zna, bez izuzetka. Njihovo je carstvo na nebu, naše na zemlji. Riječ brišite iz svezaka i iz glave. Kad smo već kod crkve – sve crkvene kalendare da pokupite od roditelja i donesete da ih ovdje uništimo, na licu mjesta. Za nas su božije zapovijesti pravila države i narodne vlasti. Drugih zapovijesti nema, niti će ih biti.
A kao AFŽ.- Antifašistički front žena. U kapitalizmu žena je izrabljivana i nije ravnopravna s muškarcem. Za isti rad se žena i muškarac plaćaju različito. Smatraju ih nižim bićima. U socijalizmu pak, žene su u svemu jednake s muškarcima. Ima da svako ženu poštuje, da s njom dijeli sve kućne poslove – a to znači i da pere i da kuva. Svoju rođenu ženu svi imaju ubuduće da zovu drugarica! Je li jasno? («Jasnooo!») Organizacija AFŽ će lično nadgledati ponašanje drugova komunista i ocjenjivati kako teče zacrtani program prevaspitanja.
B kao BADNjAK. – Upotrebljavaju ga pravoslavci za Božić; ne znam da li ga prinosi i katolička vjeroispovijest. Koje si ti, učo, vjere? To i nije važno – svi smo mi iste vjere, komunističke. Neće više biti bajanja, ni mistike, ni kađenja, ali bogami ni pustošenja šuma uoči Božića. Badnjake koje ste mislili brati, biće najbolje grede za krov zadružnog doma i nove škole. Jasno? («Jasnooo!»)
B kao BANAT, kao BARANjA, kao BAČKA. – Tri srca junačka! Mjesta gdje se naseljavaju naši kolonisti. Oko šezdeset pet hiljada kolonista dobilo je ili će dobiti nove domove i zemlju. Priče da nova vlast raseljava Srbe da bi ih razbila, a zemlju njihovu dala drugima – neprijateljske su.
B kao BANOVIĆ STRAHINjA. – Čuveni junak u narodnoj pjesmi, koji svojoj ženi prašta nevjerstvo i izdajstvo. Praštanja nema, niti ga more biti. U školi – učo, ima da se junak kao takav kritikuje.
B kao BEZGREŠAN. – Bezgrešnih – ja da znam – nema. Ako ih i ima, onda su to Bog, Narod, Tito i Partija. A pošto Boga nema – njegovo je mjesto upražnjeno. Svi drugi su grešili, pa i ti, učo, i svi vi, i svačiji ćaća i mater. Riječ se briše.
B kao BESKUĆNIK. – U socijalizmu neće biti ni Be kao beskućnika ni Be kao besposličara. Ni Be kao bijede, ni Be kao buva – uništićemo ih praškom koji smo dobili preko Crvenog krsta. Lično će učo obući bijeli mantil, dobiti pumpu i zaprašiti sve i svakoga, izvršiti potpunu dezinfekciju i deratizaciju. Smrt fašizmu – sloboda narodu!
B kao BOSANAC. – Svi vicevi o Bosancu, kao i o vlasti i političarima, zabranjuju se i smatraće se krivičnim djelom. Narušavaju bratstvo i jedinstvo.
B kao BUČANjE, kao RIKANjE. – Može, ali samo kada se da odobrenje. I za potrebe narodne vlasti.
V kao VEČATI. – Večaće svako ko ne bude za ovo danas!
V kao VUK STEFANOVIĆ KARADžIĆ. Otac naše pismenosti. Ercegovačkog porijekla. Uzeo naše narječje, naš dijalekat za književni jezik. Izmislio slova, sakupio mnoge riječi. Ali ima nepotrebnih i nazadnih, nova narodna vlast će ih izbaciti iz rječnika.
I kao ISTINA. – Samo je jedna istina – i to narodna. Narodna vlast je vlast istine. Suprotna toj istini je nenarodna vlast, okupatorska i izdajnička.
«Vrlo dobro!» – reče inspekcija i baci svesku tik ispred Milijinog nosa. («Sužimo naroduuu!»)
Tako je na jednom času ispravljen rječnik Vuka Stefanovića Karadžića. Mnoge su riječi precrtane i izbačene a nove unesene u naš život, i nanovo objašnjene.
(1991) Radoslav Bratić
Be the first to comment