Ako negdje vidim oličenje ljudske patologije vidim je u lovu. Kada sakriven u nekom grmu sa snajperskom puškom dođeš u dom životinja i loviš ih. Da bi se slikao sa njima. Ili da bi njihovo mrtvo tijelo izložio, kući, kao trofej. Ili da bi zadovoljio svoje ne znam kakve već sve potrebe.
Drugo je nužnost, samoodbrana, ali pričati nekakve priče o nadmetanju sa životinjom? Pa, prijatelju, ako ti se već nadmeće, baci pušku pa se bori sa lavom, tigrom. A ne da pucaš sakriven iza babinog budžaka u srne, zečeve, jelene i ne znam već koga.
Šta te diraju te životinje, da li ti ugrožavaju život, da li si gladan, da li ti upadaju u kuću, napadaju te? Ili ideš u ono malo prirode što je ostalo, gdje su satjerane u ćošak, da ih istrjebljuješ, izgladnjele i nemoćne, još da se time hvališ…
Besmisleno je svako iživljavanje, ali iživljavati se nad slabijim od sebe i to predstavljati svojim hobijem, strašću? Zamisli da svako iz hobija ili strasti dnevno pobije nekoliko životinja. Da bi se osjetio ne znam već kako?
Kako ti, čovječe, nije žao?
Čime pravdaš to kod sebe?
I uvijek iznova imaš potrebu to da radiš?
Još kažu lov, plemenita vještina? Jeste. Ti u rukama pušku, a životinje jadne ni ne znaju šta ih je snašlo. Pa udri po njima. Plemenito, da, nema šta.
Kada 30 – 40 do zuba naoružanih tipova odu u planinu da ganjaju izgladnjele životinje i onda ih donesu krvave i stave na automobil usred grada, da ljudi vide kako su oni moćni.
Ima mnogo ljepših trofeja u životu, humanijih. Koji ne nanose nikome bol. Za mene to nema opravdanje, da neko nedužan pati. I da se to iživljavanje proglašava herojstvom, da se slavi. Ma daj…
Pravo herojstvo je da pomogneš nekome ili da uljepšaš ljudima život. Sve gdje se na tuđoj nesreći gradi sreća, za mene je zloupotreba, zločin. I osuđujem, kao čovjek.
Zašto da pati nešto kada ne mora, pusti ga da živi. Zašto mučiti, ubijati, dovoljno mu je bola i ovako. Još ti treba da mu presudiš, po kratkom postupku.
Herojski, nema šta.
Be the first to comment