I Italijani se boje promaje

Ljetni raspust, ulica puna dkece, a ja jedem brzopleto kako bih prvi završio ručak i što prije nastavio svoje igrarije. Što više zalogaja, to je agonija duža. Dok ja jedem, možda će Sale dati gol, ili će se Milan popeti na najvišu šljivu, igraće se između dvije vatre, ili će se već neka simpatija nova pojaviti, a mene nema.

Najeo sam se majko, pusti me, žurim.

Gdje li žure sedmogodišnjaci? Da kradu kukuruz, pecaju ribu, bacaju kamenje, pale logorsku vatru, igraju fudbal na poljani dok kamenje služi kao stative. Jure za leptirima, hvataju skakavce, a oni hrabriji čak i žabe. To su samo neke od obaveza koje u tim godinama život znače.

Sjećam se da je u svakoj ulici bilo i poneko dijete koje je došlo na raspust iz inostranstva. Uglavnom iz zemalja gdje se govorio njemački jezik. Za nas je tada bilo daleko kao kad je neko iz druge ulice. A tek iz druge zemlje…

Rečenica; ’Ja sam iz Njemačke’, zvučala je kao nešto: „Ja sam iz mjesta gdje su čokolade na svakom koraku i gdje svako ima najnoviji be-em-ve.” To je bilo moje poimanje Njemačke i mojih novih drugova u ljetnjem periodu.

Nakon početnih ispitivanja snaga, uslijedile bi bezazlene šale, pa zadirkivanja koja su do kraja ljeta prelazila u prava dječija prijateljstva. Onda se čekalo sljedeće ljeto kada će se opet zavrtjeti točak, krenuti ispočetka u nove avanture.

Uvijek mi je malo smetalo da moji drugovi iz inostranstva, osim što nabadaju srpski, često koriste i njemačke riječi. Mislio sam da to rade namjerno. Tada mi je to djelovalo kao nadmeno. Jer oni u Njemačkoj imaju sve bolje, više fudbalskih igrališta, i salu za fizičko sa staklenim tablama, i bazen…

Danas shvatam da tog dječijeg nadgornjavanja uvijek ima.

Nedavno sam pričao da kolegom Italijanom, iz okoline Napulja. Kao i ostali Italijani iz tih krajeva, i on ima brojnu rodbinu u Americi.

I za njega dok je bio dijete ljetnji raspusti su bili isto kao i za mene. Od jutra do večeri van kuće. Jedva da je stizao u međuvremenu da nešto pojede, eventualno pod prijetnjom batina od mame, babe, nekoga ko se zatekne kod kuće.

Naveo je zanimljivo poređenje. Kaže da ga je uvijek nerviralo kad njegovi vršnjaci iz Amerike krenu da komentarišu neke banalne stvari: „Ova viljuška ovdje u Italiji je dobra, ali je u Americi mnogo bolja”.

Prasnuo sam u smijeh. Odmah mi je bilo lakše. Svi smo mi donekle isti.

Majka mi je ljeti onako na brzaka pravila ljetnji sladoled, paprika babura punjena hladnim bijelim sirom. Mom kolegi Masimu iz Napulja, u isto to vrijeme majka je sijekla okrajak hljeba, vadila sredinu, punila sosom i zatvarala okrajak tom istom sredinom.

Priča mi da njegova supruga Njemica pušta djecu da se valjaju po blatu, a on se, kao i većina Srba, plaši promaje.

Koleginica iz Španije tvrdi da je jela samo čeri paradajz, jer je mislila da djeca ne jedu običan paradajz.

Stalno se prepiremo:

„Bolje je to sa maslinovim uljem.

Kod nas niko ne koristi maslinovo ulje.

Najukusniji je pršut, ne jamon (španski pršut).

Niste vi probali suvo meso koje moj djed sprema.

Mi pravimo odlično vino.

Ja imam vinograd, nemoj meni da ti pričaš kako i šta.

Ali, kod nas je više sunca…”

I tako u nedogled.

Svi stranci, svi u tuđini, svi odrasli ljudi.

Borimo se za istu koru hljeba, a svađamo se ko djeca.

Marko Stojiljković, Brno

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Anti-SPAM Test *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.