Rusija je Habzburzima nudila sjever Kosova

Кrajem ljeta 1908, ruski ministar spoljnih poslova Izvoljski uputio je memorandum svom austrijskom kolegi Erentalu, kojim je ponudio Habzburškoj Monarhiji da anektira Bosnu, Hercegovinu, Sandžak i dio Кosova. Iako je ruskoj vladi bilo dobro poznato da Srbija i Crna Gora smatraju Sandžak i Кosovo kao sastavni dio svoje nacionalne teritorije, ipak je ona bila spremna da i te oblasti preda Austro-Ugarskoj.

Pripremio: Ljubiša Moračanin (po knjizi „Prvi balkanski rat“, Istorijskog instituta JNA, 1959)

Na aktivnije istupanje protiv mladoturske revolucije prvo su se odlučile Austro-Ugarska i Rusija. Pred sam početak pobune turskih trupa protiv sultana, ruski ministar spoljnih poslova Izvoljski uputio je memorandum svom austrijskom kolegi Erentalu, u kome je, između ostalog, ponudio Habzburškoj Monarhiji da anektira Bosnu, Hercegovinu, Sandžak i dio Кosova, a da kao kompenzaciju za to podrži Rusiju da dobije pravo slobodnog prolaza za njene ratne brodove kroz Bosfor i Dardanele.

Naravno, to je austro-ugarska vlada oberučke prihvatila. Ona se još ranije pripremala da izvrši aneksiju Bosne i Hercegovine, a sem toga, kod nje je u ljeto 1908. godine već počela da preovladava riješenost da uništi Srbiju kao državu. Tu politiku naročito su zastupali dvorski krugovi. Oni su pomišljali da izlaz iz protivriječja u kome se našla Dvojna Monarhija traže u tome da joj priključe sve jugoslovnske zemlje kao njen treći dio.

Međutim i pored ruske ponude da anektira cio Sandžak i dio Кosova do iza Mitrovice i Vučitrna, austro-ugaska vlada to nije htjela učiniti. Ona je smatrala da bi priključenje Sandžaka Habzburškoj Monarhiji zahtijevalo angažovanje jakih vojnih snaga, izazvalo sukob sa Šiptarima (što bi koristilo Italiji), zbližilo i ujedinilo Srbiju i Crnu Goru i otežalo njenim agentima da podržavaju i razvijaju antagonizam između Šiptara i slovenskih naroda na Balkanu. Zato je Sandžak za Austro-Ugarsku izgubio svoj stari značaj. Njagovim držanjem ona sad više nije htjela da sprečava obrazovanje velike slovenske države na Balkanu, nego je taj cilj namjeravala postići uništenjem Srbije kao države i stvaranjem velike Bugarske.

Aleksandar Izvoljski, ruski ministar inostranih poslova (1906-1910)

Zato je austro-ugarska vlada smatrala da treba da podržava stvaranje velike Bugarske na račun Srbije, jer se tim vršila potrebna priprema „da se u jednom trenutku povoljne evropske konstelacije može staviti ruka na preostali dio Srbije”. Tada bi Balkansko Poluostrvo došlo pod austro-ugarsku dominaciju, stvorila bi se albanska država koja bi bila pod pokroviteljstvom Beča, u takav položaj došla bi i Crna Gora, a velika Bugarska dugovala bi Habzburškoj Monarhiji zahvalnost za svoje proširenje.

Pošto je tako definisala svoje ciljeve; austro-ugarska vlada je pristupila pripremama za aneksiju Bosne i Hercegovine. Ona je krajem avgusta obavijestila rusku vladu da prihvata njenu ponudu. I već 16 septembra, došlo je u Buhlau do sastanka između Izvoljskog i Erentala. Tom prilikom, između ostalog, Austro-Ugarska je uzela obavezu da se ne protivi otvaranju moreuza za ruske ratne brodove, a Rusija je pristala na aneksiju Bosne i Hercegovine.

Tako su Austro-Ugarska i Rusija sporazumno riješile da iz dugotrajne balkanske krize i potresa koje je izazvala mladoturska revolucija izvuku one koristi za kojima je težila njihova imperijalistička politika. To je u suštini bio istup kako protiv mladaturske revolucije, tako i protiv interesa balkanskih naroda.

Iako je ruskoj vladi bilo dobro poznato da Srbija i Crna Gora smatraju Sandžak i Кosovo kao sastavni dio svoje nacionalne teritorije, ipak je ona bila spremna da i te oblasti i Bosnu i Hercegovinu preda Austro-Ugarskoj da bi u zamjenu dobila austro-ugarsku saglasnost i potporu za stavljanje Bosfora i Dardanela pod svoju kontrolu.

Međutim, Rusiji je za rješenje pitanja moreuza bio potreban pristanak i ostalih velikih sila. Zato je Izvoljski, poslije sastanka sa Erentalom, krenuo u Njemačku, gdje nije odbijen, ali nije ni dobio neko određeno obećanje da se Njemačka neće protiviti otvaranju moreuza. Poslije toga on se sastao sa italijanskim ministrom inostranih poslova Titonijem, od koga je dobio podršku za svoj zahtjev.

I tek što je Izvoljski stigao u Pariz, Austro-Ugarska je 7. oktobra 1908. proglasila aneksiju Bosne i Hercegovine. Mada ruski zahtjev za moreuzima nije odbila, francuska vlada je savjetovala ruskom ministru spoljnih poslova da traži pristanak Engleske. Ali, u Londonu su bili odlučno protiv otvaranja moreuza. U Turskoj je na vlasti bila anglofilska vlada i Englezi nisu htjeli da joj prave teškoće i da je gurnu u naručje Berlina.

Tako su, na kraju, planovi ruske vlade propali. Pošto je Austro-Ugarska, stavljajući Evropu pred svršen čin, prigrabila svoj dio, a Rusija ostala praznih šaka, ruska vlada je postavila zahtjev da se pitanje aneksije riješi na međunarodnoj konferenciji. Time je ona htjela da spriječi aneksiju ili, ako u tome ne uspije, da bar izvuče odgovarajuće kompenzacije Srbiji i Crnoj Gori. Njoj su se u tome odmah pridružile vlade Francuske i Engleske, jer su nastojale da tako izglade neprijatan utisak koje su stvorile odbijanjem ruskog zahtjeva za moreuzima. Pošto nije htjela dozvoliti jačanje Austro-Ugarske, i Italija se solidarisala s Rusijom.

Aneksiono pitanje je već odmah postalo krupan problem koji je podigao buru u inače nemirnim vodama evropskih međunarodnih odnosa. Proglas aneksije izazvao je veliko ogorčenje kako u Srbiji i Crnoj Gori tako i u Turskoj. Međutim Crna Gora je odmah priznala bugarsku nezavisnost, a Srbija, mada je u suštini pozitivno gledala na taj događaj, zauzela je rezervisan stav. Turci su teže primili bugarsku odluku nego aneksiju. Protiv Bugara pomišljali su da upotrijebe oružje, a protiv Austro-Ugarske odgovorili su bojkotom njene robe.

Aneksijom se u suštini nije bitno mijenjao položaj Bosne i Hercegovine. I dalje su one, kao i ranije, ostajale u kolonijalnom odnosu prema Beču i Pešti. Ali ipak je taj akt sa državno-pravne strane, učvršćavao položaj Austro-Ugarske na Balkanu. Njime je bila zatvorena perspektiva da se narodi Bosne i Hercegovine oslobode ispod austro-ugarskog jarma. A time su bile dovedene u pitanje oslobodilačke težnje Srbije i Crne Gore u odnosu prema Bosni, odnosno Hercegovini. Zbog svega toga, u Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i Heregovini došlo je do vrlo snažnog pokreta protiv austro-ugarske politike.

Srbija je odmah poslije aneksije uspostavila diplomatske odnose s Crnom Gorom, koji su bili prekinuti u ljeto 1908 godine. Obje zemlje čvrsto su bile riješene da se oslone jedna na drugu i da se zajedničkim snagama suprotstave aneksiji. U tom cilju one su, krajem oktobra, sklopile sporazum o odbrani svojih političkih interesa i svog suvereniteta. U isto vrijeme srpska vlada je stupila u pregovore i s Portom radi stvaranja saveza protiv Austro-Ugarske. Ona se nadala da će osloncem na Tursku pojačati svoj položaj prema Austro-Ugarskoj, a Turcima je savez trebao da bi lakše dobili neku naknadu za aneksiju i da bi se osigurali u slučaju rata s Bugarskom.

U jesen 1908. godine izgledalo je da će doći do saveza između Srbije, Crne Gore i Turske…

Nastaviće se…

IZVOR: Prvi balkanski rat 1912-1913, knjiga prva

Autori: pukovnici Branko Perović, Milan Lah, Ahmed Đonlagić i Bogdan Gledović; potpukovnik Mitar Đurišić; major Borislav Ratković; major Božidar Davidović i javni službenik Stojadin Кatić

Izdavač: Istorijski institut Jugoslovenske narodne armije (Godina izdavanja: 1959.)

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Anti-SPAM Test *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.