Postoji parče neba ispod kojeg je ona, sva satkana od ljepota života i prizora. Otmena dama što luta planinama. Srela sam je u prolazu, ali ne zastadoh. Vidjela sam u tom pogledu sjaj i tugu. Ništa mi nije rekla, a sve sam znala o njoj.
Ovo je sezona i bježimo u hlad. Ja volim brda i planine, njihovu savršenu jednostavnost. Kamen kao simbol snage i hladnoće krije svoju tajnu propletenu zelenilom koje izvija iz njega. Nije on hladan nego gord. Kao muškarac koji je naučio da ćuti emocije, a u sebi krije sreću, tugu, radost i bol. Često prošetam vrletima i napijem se tih visina i života. I tako opijena vazduhom zelenih ljepota osjetih nekog iza sebe. Okrenem se i vidim, to je ona, prekrasna. Bila je obučena u dugačkoj bijeloj haljini, sa knjigom u rukama.
Zamolih je da sjedemo i malo pričamo, iako je nebo tmurno i sprema se ljetnja kiša.
U očima joj vidim mnogo toga neizrečenog. Ćutnja joj steže grudi i suze naviru. Stegoh je za ruku i rekoh da pusti sebe iz sebe.
Glasno zaplaka i zagrli me. U tom zagrljaju stoji sva životna bol i nada. Znam da sve velike ljepote ne mogu biti shvaćene, pa ni ona. U vazduhu osjećam neku čudnu snagu oko nje i pitam se kako toliko ljepote i snage može da stane u jednoj ženi. Kolika je hrabrost priznati svoju bol! Priču je krasila životna istorija i nesebična odanost njene djece njoj. Moram priznati da je bilo suza radosnica. Kako i ne bi, kada sam čula ko su njena djeca. Takva majka mora da rađa ljude. Osmijeh pun bisera, kad se širi, otkriva mnogo proživljenih radosti, a suze kriju bol. Nema života bez bola, jer radost kad dođe mora se sa nečim imati uporediti.
I tako… uz malo slušanja puno sam shvatila. Nijedna riječ ne može opisati njen zagrljaj, a nijedna slika njen pogled uživo.
Naše prijateljstvo je neraskidivo, znam.
Mislim da postoji prijateljstvo na prvi pogled. Kad je teško tada su nam potrebne tuđe ruke da krenemo dalje.
I zagrljaj za rastanak, jer ona žuri. Osjećam da je otišla s riječima i tuga. Oči se cakle i vidim u njima zahvalnost. Stisak ruke obećava podršku i snagu. Iza oblaka izbija sunce. Ipak je odlučilo da se izdigne nad sivilom. To je nebeski znak da dobro uvijek ispliva, da posle svake kiše dođe plavetnilo.
Ja udišem svjež vazduh i osjećam kako mi venama teče sreća.
Nije mala stvar upoznati nju, njeno veličanstvo – Hercegovinu.
Nađa Pekić / Leutar.net – Foto: Željko Miletić aka Ж.М.
Ostavi komentar