Politička satira na svojstven način ostvaruje ideju slobode govora. Njen cilj nije uticati na političke procese, nego pružiti zabavu narodu kroz naglašavanje onog što ne valja na duhovit način, bez opterećenosti za pronalaženjem rješenja. Prisjetimo se nekih od najpoznatijih političkih satira.
Veliki diktator
Čarli Čaplin praktično je udario temelje žanru političke satire, a njegov ‘Veliki diktator’ i danas se smatra ne samo remek-djelom filma, nego kritike svjetskih zbivanja.
Adenoid Hinkel čvrstom rukom vlada zemljom Tomanijom. Uz pomoć ministra unutrašnjih poslova Gerbiča te ministra rata Heringa, Hinkel planira izmijeniti budućnost Tomanije.
S obzirom na to da su, prema njegovom idealu, demokratija, sloboda i jednakost samo riječi koje zavaravaju ljude, uz koje nijedna nacija ne može napredovati, osmislio je plan za napredak Tomanije koji uključuje samo ‘prave’ vrijednosti. Plan je jednostavan – zarrobiti disidente, istriijebiti Židove i zaratiti sa komšijama.
Odakle samo Čarli Čaplinu ideja za naslovni lik? Svakako, Hinkel dijeli karakterne i fizičke osobine sa određenim ludakom koji je, osim po smiješnim brkovima, ostao zapamćen i po neponovljivim zlločinima nad čovječanstvom. Ali, moramo Čašlinu odati priznanje, s obzirom na to da je u svom prvom govornom filmu, a po mnogima i njegovom najboljem djelu, briljantno satirisao jednog od najzloglasnijih tirana u istoriji.
Dr. Strangelove
Kada je 1964. godine Stenli Kjubrik snimio svoju hladnoratovsku ironiju ‘Dr. Strangelove ili kako sam naučio ne brinuti i zavolio bombu’, američka vlada je izdala dekret da se na početak filma mora staviti natpis da nešto slično događajima opisanim u filmu nije moguće i da javnost koja će pogledati ovaj film ne bi trebala brinuti.
U to vrijeme verbalnih prepucavanja ovo upozorenje bilo je tačno, ali nije umanjilo snagu filma koji se poigravao strahom cijelog svijeta od mogućeg nuklearnog uništenja cijele planete, a samim tim i svih koji na njemu žive.
Ono što je bitno za ovo malo crno-bijelo remek-djelo jeste snaga ironije i neizbježnosti ljudske gluposti i bahatosti kojim se Kjubrik na vrlo svojstven način uspijeva poigravati te manipulisati svim likovima i našim emocijama izokrećući sve sisiteme ljudske djelatnosti (birokratiju, patriotizam, odbranu, vojsku, tehnologiju) protiv njih samih.
Pa tako, u namjeri što bržeg rješavanja novonastale situacije, američki vojnici rattuju protiv američkih vojnika, američki predsjednik ruskom predsjedniku naređuje da puca po američkim bommbarderima dajući mu položaj i strateške planove napada, a svjetska politika i diplomatija padaju u borbi protiv sebe.
Predsjedničke laži
‘Predsjedničke laži’ režisera Berija Levinsona o r a t u izmišljenom u svrhu odvlačenja pažnje sa sekksualnog skandala američkog predsjednika, jedna je od najboljih političkih satira novijeg vremena.
Kultni scenarista i dramatičar, Dejvid Memet, umnogome je pridonio zapletu koji je bizaran kao što to često znaju biti i stvarni događaji iz tajnog svijeta politike.
Film je nastao na temelju romana ‘Američki junak’ Lerija Beinharta, no razlike su značajne, budući da knjiga govori o predsjedniku Bušu i r a t u u Zaivu, dok okosnicu radnje filma čini r a t sa Albanijom.
No, pravi začin cijeloj priči o r a t u kao zataškavanju sekksualnog skandala daje činjenica da su ‘Predsjedničke laži’ osvanule u bioskopima svega nekoliko mjeseci nakon skandala Bila Klintona i Monike Levinski koji je potresao Ameriku i odzvonio svijetom kao najveći predsjednički skandal nakon Votergejta.
W.
Pitatate se kako se stvarni predsjednik našao na listi političkih satira? Sasvim jednostavno, budući da je predsjednik koji je najviše puta gostovao u raznim filmovima i televizijskim serijama, čak više i od njegovog prethodnika Ronalda Reagana koji je prije političke karijere bio glumac. Svojim eskapadama pred kamerama stekao je čak i svjetsku slavu, ili bolje reći zloglasnost, stekavši status predsjednika stand-up komičara.
Na lik i djelo Dordžaa Buša ne treba trošiti previše riječi, no posljednji upečatljiv portret nedavnog predsjednika najmoćnije sile na svijetu vjerno nam je iznio Doš Brolin u još jednoj kontroverznoj biografiji režisera Olivera Stona. Slavni režiser već je nekoliko puta podigao prašinu Holivuda svojim političkim ostvarenjima, među kojima se našla biografija Niksona, koga je portretirao na neobično topao način, te dva dokumentarca o kubanskom revolucionaru Fidelu Kastru.
Stoun je Buša prikazao u toliko bizarnom svjetlu da su američki gledaoci odbili mogućnost da se zaista radi o biografiji bez autorske slobode režisera. A prikazao ga je kao najviše kontroverznog, tajanstvenog, ciničnog i okrutnog predsjednika SAD-a koji, osim sa shvatanjem i prihvatanjem tuđih mišljenja, ima problema i s prekomjernom konzumacijom raznih tableta i alkohola. Ne možemo se oteti utisku kako bi bilo zanimljivo vidjeti Stounovu ekranizaciju života nekih naših političara.
Spaliti nakon čitanja
Nakon oskarovskog trijumfa filmom Nema zemlje za starce, Žoel i Etan Koen odmah su prionuli na sljedeći projekat, napisavši prvi izvorni scenario nakon 2001.
Očito se zaželjevši lakših tema i tupastijih likova od onih koji su im donijeli Oskara za oporu kriminalističku dramu ‘Nema zemlje za starce’, svestrani su se Koeni vratili žanrovskom mješancu uz koji se osjećaju najbolje. Spoj komedije, krimića, farse i reske analize pojedinaca u takozvanom sisitemu, ovaj film braće Koen potvrdio je svoje autore kao majstore uvrnutih priča i isto takvih antijunaka.
Sama priča o CD-u s državnim tajnama koji spletom okolnosti uzurpira živote nekolicine nespojivih aktera, da bi eskalirala do samog državnog vrha i međunarodnih napetosti te kulminirala tragedijom, prilično je komplikovana, na što smo navikli od braće Koen. Činjenica kojom zakucavaju samu poentu filma jeste da ni najviši državni organi koji upravljaju sudbinama mnogih nisu lišeni idiotizma.
Be the first to comment