Trebinje se podijelilo na ljude i neljude – Otkaz za one koji nisu na frontu.
Žene Trebinja, čiji su sinovi, braća i muževi na frontu organizovale su 28. i 29. maja 1992. protestne skupove zahtijevajući prije svega da svi za to sposobni muškarci idu na front. „Ako treba, ići ćemo i mi, ali niko nema prava da se skriva u kućama, podrumima, drugim gradovima, a može da brani ovaj kraj”, rekle su žene. One su posebno insistirale da niko njihov skup ne smije zloupotijebiti, jer, kako kažu, njihov cilj nije, kako neko želi da to tumači, vraćanje boraca sa fronta, nego naprotiv nastoje da se sve što je sposobno za borbu i mobiliše. Rekoše ako neko nije sposoban za prve, jeste za treće redove, nema bolovanja ni poštede kada je rat. Žene su, u svom dvodnevnom protestu, često ponavljale: žalosno je što se Trebinje podijelilo na ljude i neljude, na one koji hoće da se bore za svoj grad i svoj narod i one koji se kriju i opsjedaju stacionar. Zahtijevale su da svi oni koji neće da se pridruže borcima na frontu napuste Trebinje, da idu tamo gdje misle da im je bolje, da im se zabrani povratak u ovaj kraj.
Tekst se nastavlja poslije oglasa
Mnogo toga je rečeno na ovim skupovima. Teško je zabilježiti sve, a okupljene žene, kojih je bilo drugog dana blizu 700, uputile su riječi pune gorčine i kritike na najrazličitije adrese, negdje manje, negdje više opravdano. U svakom slučaju ukazale su na nepravilnost kod mobilizacije, na rad vojno-ljekarske komisije i oslobađanje brojnih obveznika po njima, bez razloga. Interesovale su se šta je sa studentima koji se kriju u takozvanoj „trebinjskoj ulici” u Beogradu, šta je sa djecom nekih direktora i rukovodilaca, šta sa odzivom izbjeglica, šta se preduzima protiv radnih profitera tražile su formiranje komisije koja će preduzimati najoštrije mjere protiv onih koji neće da pomognu svojim sugrađanima na frontu, predložile da po hitnom postupku dobiju otkaz svi koji se ne odazivaju svojoj patriotskoj dužnosti…
Ženama se, na kraju njihovog okupljanja drugog dana protesta obratio i predsjednik ratnog štaba Opštine Trebinje, Božidar Vučurević. On je pozdravio njihovu namjeru, za koju je rekao da je istovjetna sa onim za šta se i on lično zalaže, a to je da mobilizacija zaista bude opšta i da svak ko ovdje misli živjeti brani ovu grudu.
Vi nama pomažete time što ste digle svoj glas i što pozivate da u ovim sudbonosnim trenucima, svi za to sposobni budu samo na jednom mjestu na borbenom položaju, rekao je, pored ostalog Vučurević, dodajući da on vjeruje da njihov cilj nije vraćanje djece ni muževa sa fronta, jer „ni jedna srpska majka nikad nije odvraćala svog sina od odlaska u borbu za slobodu”.
Vučurović je ženama rekao da će učiniti sve kako bi se što prije odgovorilo na njihove zahtjeve, a naredni susret žena sa predsjednikom bio je dogovoren za subotu, 30. maja 1992. Tog jutra, međutim, pale su prve granate na trebinjsku opštinu…
Odjavljeno u Glasu Trebinja, 6. juna 1992. god.
Priredio: Leutar.net
Be the first to comment