Stotinu godina od Oktobarske revolucije, sve je veći interes za život, djelo i baštinu jednog od najistaknutijih državnika dvadesetog vijeka: Josifa Visarionoviča Staljina. Zapadni propagandisti sve su skloniji upoređivati Putina i Staljina. Famozni Koba je, poznato je, pušio lulu, a manje je poznato da je volio jedino duvan iz cigareta u čijem imenu je riječ – Hercegovina. Iste te cigarete danas puši Sergej Lavrov.
Ima tih južnoslovenskih zemalja i pokrajina koje su već na nivou imena u kulturološkom smislu brend, iza čijih imena stoji veliki, kako se to kaže, simbolički kapital. I svaka čast u tom smislu Crnoj Gori ili Dalmaciji, ali teško da su i one unutar te konkretne ljestvice simboličke težine dorasle – Hercegovini. Kad je sebi, onomad, Stjepan Vukčić Kosača, vojvoda od Svetog Save, dodijelio titulu hercega, misleći valjda ponešto germanofilno da je ona zvučnija od vojvodske, teško da je mogao naslutiti da će se pokrajina dotad poznatija kao Hum u budućnosti nazivati Hercegovinom.
Sva četiri južnoslovenska naroda koja dijele isti jezik (navedimo ih abecednim redom: Bošnjaci, Crnogorci, Hrvati i Srbi, vezani su za Hercegovinu: Hrvati su dominantno naseljeni zapadno od Neretve, Srba je opet najviše istočno, Bošnjaci su uglavnom koncentrisani u samoj riječnoj dolini, dok su još od devetnaestog vijeka ekspanzionističke težnje crnogorskih vladara usmjerene ka Staroj Hercegovini.
DUVAN
U svom magnum opusu, knjizi Karakterologija Jugoslovena, Dvorniković navodi izreku po kojoj “Hercegovina čitav svijet naseli, a sebe ne raseli”; Emir Kusturica se negdje poigrava dosjetkom: “U meni se bore čovjek i Hercegovac, plašim se da Hercegovac ne pobijedi”, a jedan je pjesnik ime svog zavičaja poetski i inovativno ispisivao kao: Herc Ego Vina, što bi se reklo: Zemlja srca, zemlja jakih individualnosti i zemlja vina. Hercegovina je, naravno, i zemlja duvana. Naročito je to bilo karakteristično za pozni devetnaesti i rani dvadeseti vijek.
U nekim svojim prozama čija je radnja smještena u epohu Kraljevine Jugoslavije, Mirko Kovač, jedan od paradigmatski hercegovačkih pisaca, potencira značaj duvana za to podneblje. Ljubitelji dobre škije znaju da cijene hercegovački duvan: od matorih seljaka, umalo stogodišnjaka, po balkanskim vrletima, do brucoša i studenata hipsterske provenijencije koji pozerski motaju cigarete po pomodnim kafićima.
A opet, najveću slavu hercegovačkom duvana u globalnim okvirima osigurava jedna od najvažnijih ličnosti u istoriji dvadesetog vijeka: Josif Visarionovič Staljin. Priča o načinu na koji je Staljin pušio i jedinom duvanu koji je zaista volio već decenijama je dio njegovih biografija i mora informacija koje istorija posjeduje o jednom od ključnih državnika modernog doba. Ipak, u skorije vrijeme, a iz perspektive danas vodeće i hegemonistički snažne anglosaksonske kulture, na tu je činjenicu iznova skrenuo pažnju jedan pisac. Riječ je o jednom od najznačajnijih savremenih engleskih pisaca – Džulijanu Barnsu, i njegovom najrecentnijem romanu – Šum vremena.
Ovaj roman je u originalu objavljen prošle godine, a zahvaljujući izdavačkoj kući Geopoetika i prevodiocu Zoranu Paunoviću srpski čitaoci su dobili priliku da ga čitaju praktično istovremeno kao i Englezi. U vrijeme (anti)putinovske histerije, smještanje radnje u Rusiju za vrijeme SSSR-a može djelovati i kao komercijalno opravdan potez, međutim Barns je i ranije pokazivao veliki interes za tematiku života u socijalizmu, odnosno kraju socijalizma i nastavljajućoj tranziciji.
Cigarete Hercegovina Flor proizvodila je moskovska fabrika duvana “Java” još i prije revolucije. Fabrika se zvala “Java” jer je uvozila duvan iz Indonezije. Za Hercegovinu Flor, međutim, uvožen je duvan iz Hercegovine ili je korišten duvan izvorno hercegovački, a uzgajan na Kavkazu kji su donijele izbjeglice iz Hercegovine.
Njegov roman Bodljikavo prase koji bi kao predložak za svoj budući film trebalo da iskoristi Srđan Dragojević, bavi se postkomunističkom Bugarskom. Ipak, za Barnsa su životi umjetnika mnogo opsesivnija tema. Napisao je on, između ostalog, roman o Floberu i pripovijetku o finskom kompozitoru Sibelijusu. U središtu njegove pažnje u Šumu vremena ponovo je jedan kompozitor: Dmitrij Dmitrijevič Šostakovič.
Nedeljnik
Be the first to comment