U b i o Turčina pa pobjegao
„Naš ti je predak, moj bato, ima više od trista godina u b i o Turčina u Crnoj Gori, pokupio čeljad i ono prnja što je imao, te dobjegao ‘vamo u Hercegovinu.“
Ovako glasi pregršt hercegovačkih predanja o porodičnom porijeklu čija se autentičnost ne smije dovesti u pitanje, taman kao da su Turci bili glineni golubovi koji su samo čekali u redu za o d s t r e l, a ne jedna od najjačih svjetskih imperija, od koje je drhtala cijela Evropa i koji su dolazili pod kapije Beča čak dva puta!
Ali, trebalo je i svoj rodoslov obogatiti nekim junačnim sokolom koji nije prezao da na mrskog tlačitelja potegne handžar, jatagan ili džeferdar, ne bi li se težina podjarmljenog težačkog života lakše podnosila. Ili kad kažu sastavljači rodoslova da je neko u trebinjskom kraju u b i o svoga čitluk sahibiju odnosno agu, te pobjegao u Ljubinje. K’o da Ljubinje i Trebinje dijeli okean, a ne par desetina kilometara i k’o da trebinjske i ljubinjske age, begovi, subaše, mudiri ili kapetani nisu bili u rodbinskim, prijateljskim, ekonomskim ili kumovskim vezama. Taj bi se k r v n i k mrskog okupatora sigurno vrlo rđavo proveo da je zbog takvog z l o č i n a pobjeg’o preko dva brda i naivno pomislio da će u susjednoj nahiji, „pedo mjesta“ od poprišta u b i s t v a, zavarati tragove, zabeluhat’ turske vlasti i nastaviti mirno živjeti kao da se ništa nije desilo.
I nije mi jasno zašto bi neko u Crnoj Gori koja je uslovno rečeno, haj’mo reći, bila slobodna, imao potrebe radi u b i s t v a Turčina da bježi u Hercegovinu u kojoj su Osmanlije vladale čvrstom rukom. Prije će biti da je bilo obrnuto, odnosno da je onaj što bi se usudio da u b i j e Turčina vjerovatno imao pameti da spas i utočište pronađe u Crnoj Gori ili, još bolje, u Mletačkoj republici svetoga Marka. Što je sigurno, sigurno je. Ne znaš kad nekom Bušatliji, Ćupriliću ili Latasu može pasti na pamet da se malo konjem zaigra po cetinjskom polju.
Priča mi jedan komšija i dalji rođak kako je čitao neku knjigu o hercegovačkim porodicama:
„ E tog k l a nj a, mili Rade! Koje turske glave popadaše! Mojoj familiji bio malo jedan no u b i l i dva Turčina. Kakve silne gubitke naniješmo Turcima, kako im se silno zamjerišmo! Samo ne kabulim kako se ovoliko dugo Turci zadržaše u nas! Pet stotina godina! Nije to mala stvar. Da ih toliko p o b i s m o, ne bi se oni ovdje bavili ni pet godina nego izmišljaju ljudi, ali ‘ajde im ti reci!!! Nego dođo’ do punčeve porodice čitajući knjigu. E baš da vidim koliko su oni Turaka p o b i l i. E sad ćeš vidjet’ belaja. Znaš kakvi su, ko ti je k’o oni. Kad ono šipak. Bili valjda pošteni pa kazali tom piscu da su oni iz Crne Gore proćerani zbog nekakve k r a đ e.“
Naravno da je bilo slučajeva da su ljudi napuštali svoj zavičaj zbog k r a đ e, ali i zbog oskudice, nedostatka resursa za život, zavade sa rođacima, sigurno je neko u b i o i Turčina, ali tih u b i s t a v a ni blizu nije bilo toliko koliko se kazuje u besjedama o porodičnom porijeklu. Jer niko si i ništa, nemaš vrijednosti kao čovjek ako tvoj predak na oltar slobode nije priložio bar jednu tursku glavu.
Talijani jedu mačke. Zar ne?
Ovaj mit o gastronomskim sklonostima naših prekojadranskih komšija nije samo hercegovački. Cijelim obalnim područjem od ušća Bojane do Istre, kao i kamenitim prostranstvima jadranskog zaleđa, odnosno Dinarskog krasa, pripovijeda se kako ‘Talijani obožavaju da jedu mačke. Kako je ova legenda nastala pojma nemam, ali čuo sam je odavno. Čak sam se jednom sa stricem umalo posvađao zbog toga što sam tvrdio da se radi o izmišljotini. Ne možeš ga ubijediti u suprotno, bez obzira što se kao lovac družio sa ‘Talijanima i, po sopstvenom priznanju, nikad nije vidio da jedu mačketinu.
Pitao sam pokojnoga djeda Peru Likića, izvanjeg strica moga oca: “Đede, jedu li ‘Talijani mačke?”
– “Sinko moj, ljudi vele da jedu.”
– “Ti si gled’o ‘Talijane u Drugom r a t u pa jesi li ikad vidio da su natakli mačku na ražanj?”
– “Nisam, sine, Boga mi.”
– “Jesi li vidio da ih spremaju na lešo u kotlu?”
– “Jok, časti mi! Gledao sam ih da peku i kuhaju janjce, ali mačke beli nisam. Znam da bi za janjce davali konzervi, sapuna, cibuka, marmelade… ali mačke nisu tražili. Jednom je u naših komšija poludilo janje. Uhvatili ga pamravi pa se samo vrtilo u krug. Šta će s njim, tad ti nije bilo veterinara, nego sputi ga i odnesi u lager, đe sad duhanska stanica. Tamo je ‘Talijanima bila komanda. Uzeli oni janje, a namirili komšiji pun harar svega, konzervi najviše, i viče ‘Talijan – Bono, bono (Dobro, dobro), a naš komšija misli da govori da je janje bolno, bolesno.
Odakle znaš da je bolesno, đavo te odnijo, govori mu komšija. Ali istina je da je uz onaj Drugi r a t nestalo mačaka. Nije da nije bilo nijedne, ali dosta manje mačaka sam tada gledao. Ali to je bilo zato što nije bilo ni miševa jer, sinko moj, nema miševa kad su ambari prazni. Ko ti je prije hranio mačku, nego šta uhvati.“
Djed je dao logično objašnjenje. Nestalo miševa, nestalo mačaka, a ‘Talijani pristigli u to vrijeme, te koga ćeš optužiti za to nego ‘Talijane i još im pridodat’ da jedu četveronožne ljubimce. Ali taj mit je mnogo stariji. Seže do srednjeg vijeka i navodno su sinovi Venecije, moćne mletačke pomorske sile, optuživale Skjavone, odnosno Slovene, da oni jedu mačke. To je vjerovatno besmislica kojom su se hranili antagonizmi između zavađenih susjeda. Talijani jedu žabe, probao sam ih i ja pa ih zbog toga zovu žabari. Da se mačije meso nalazi na meniju ‘talijanske kuhinje, to bi sigurno gledali u filmovima o mafiji, a junaci popularne humorističke serije “Alo, alo” sigurno bi to podmetali i simpatičnom ‘talijanskom oficiru kapetanu Albertu Bertoreliju, koga je maestralno tumačio britanski glumac Gavin Ričards.
Čudnovati san jednog domaćina
Priču koja slijedi prvi put sam čuo u Sarajevu ranih osamdesetih godina prošlog vijeka od jedne starice što bijaše rodom iz nevesinjskog sela Koleško. Baba je bila vrhunski orator, pravila je dramske pauze i nikad nije gubila osnovnu nit priče tako da se i danas dobro sjećam njenog pripovijedanja koje mi je, moram priznati, bilo pomalo i traumatično.
„Bio jedan čovjek u Kolešku“, počela je baba besjedu. “Imao je dobru kravu, u našem kraju tak’e nije bilo. Em mliječna, em maksuli…”
“Šta je to, baba, maksuli?” upitao sam je.
“To ti, Rade, znači da joj je mlijeko dobro masno i više me ne prekidaj! Rekla sam da je bila mliječna i maksuli, a i lako se dala pomusti. Mirna k’o bravče, išla je za stopanicom k’o kerče…”
“Šta je baba st…”
“Tišina! Jesam li ti rekla da ne prekidaš! Stopanica ti je domaćica u kući.
Krava je bila steona i trebala se skoro oteliti, ali k’o i svaka dobra krava i ova je pren’jela za nekoliko dana. Domaćin je dum’o vazda o teletu. Ako bude žensko, podgojiće junicu za mlijeka jer od loze je grozd, a od duda dud. Ako bude voko, podgojiće bika jer će cijelo Nevesinje dovoditi krave da se pod njegovim bikom odvedu…”
“Gdje će ih odvesti, baba?”
“Tišina! Mali si ti još za to. Kad odvedu kravu kod bika, posle nekog vremena ona dobije telu. Ne trebaš ti o tome ništa više znati sada! Te noći bila je ciča zima, hladno tako da je i zec potražio svoju mater da se ugrije. Domaćin je leg’o kraj ognjišta i usnio strašni san. Sanj’o je da mu se stomak nadima, da ga užasno boli, sav se preznojio. U jednom trenutku iz njega je izletilo tele. Muke njegove! On se otelio. Ko će ovu bruku podnijeti. Šta će reći komšije? Od zafrkancije neće imati mira. A, u međuvremenu, stopanica se ustala ne znajući sa kakvom se morom njen čovjek hrve u snu. Izašla je iz kuće i, kao i prethodnih nekoliko noćiju, otišla je da obađe kravu koja se trebala oteliti svaki čas. Kad je ušla u štalu vidjela je tele još mokro, što je značilo da se tek otelilo. Pošto je bilo hladno, domaćica je uzela tele u naručje i un’jela ga kraj ognjišta da se malo zagrije, a ona se vratila u štalu da se pobrine za kravu. U tom času se domaćin, ophrvan teškim snom, probudio i kamen mu je pao sa srca jer je onaj užas ipak samo sanjao. Ali, užas je tek slijedio. Kada je vidio još mokro tele kraj ognjišta, izgubio je pamet. On se zaista otelio. Uzeo je tele i bacio ga u jednu jamu nedaleko od kuće. Vratio se kući, skroz pogubljen. Je li ovo moguće, mislio je u sebi. Vidi žene nema u krevetu, beli je izašla da obavi pokraj sebe, niko ne zna. Nikom neće kazivati za ovo čudo i veliku bruku. Čuj, on se otelio. Pa đe ga ovo snađe, pobogu! Kad je žena došla iz štale, osvrnula se oko sebe i vidila nema teleta. Đe tele, jadan ne bio? Kakvo tele? Tu sam maloprije ostavila tele. Krava se otelila i ja ga un’jela da se malo ugrije, grdna je studen i u štali i na izvanu. Domaćinu je tad bilo jasno šta se desilo i tek tada je odahnuo dušom.”
Ovu ću priču čuti više puta u godinama koje su slijedile. Svaki put sa različitim akterima i na drugom mjestu. Ovo se vjerovatno nije nikad desilo. Sve je to, po svemu sudeći, zamješateljstvo nekog duhovitog seoskog šereta koji je to iznio na svoga komšiju da bi zabavio slušaoce, ne sluteći da će njegova umotvorina nastaviti da živi kroz buduća pokoljenja.
Moj stric kaže da se to moglo desiti. O čemu će jedan seljak u to staro vrijeme razmišljati nego o kravi koja treba uskoro da se oteli. Što je rekao jedan moj poznanik majci koja mu je prepričavala san u kojem se iznenadila što se opet družila sa drugaricom sa kojom je čuvala ovce nekada davno:
„Nećeš, majko, valjda sanjat’ kolegicu sa fakulteta.“
Rade Likić
Be the first to comment