Ždraljevi, 1876. godine

„Svuda narod ždraljeve počituje mi mo ikakve druge tice zato, što oni iz daleke zemlje (ovđe vele „iz Indije s’ kraj bijeloga svijeta“), te nam navjeste proljeće i kao u goste k nama došli.

Кoliko je meni poznato, nikad niko nije u b i o ždralja, već samo da bi sam od truda panuo i od družine izostao, pa onamo i lipsao.

O njemu narod pripovijeda, da je svakome punana volja bisera, kojega se oni nazoblju krajem mora, prije nego što će od njiove postojbine put nas krenuti, i pripovijeda se da su im tolicinja u želudcu biseri nalazili. Neki misle, da se ne nazoblju pravog učinjenog bisera, nego nekakva pijeska, koji se posle u želudcu biserom pretvori.

Кo gođ vidi najprvi put ždraljeve kad prelijeću, svak običava viknuti: „Uspored ždraljevi, kao moji zubovi!“ a kad se oni između sebe nešto pometu i počnu grajati, misli se, da je – narod veli – nekakav bezdušnik tri puta za osob zavikao: „Urežego ždraljevi!“ i zato da su se oni pomeli i pravi put izgubili.

Кao što kazah, niko nije ždralja u b i o a ni m r t v a našao, nego kosti njegove, zato, što ni jedan od njih, ako i pane od truda, neće nikad počinuti u kakvoj dubodolini, u polju, ili đe su sela, no vazda na najviše hercegovačke planine, kao što su Gliva, Leutar, Durmitor i Prlitor, ali u Crnoj gori: Кom kučki, ili Lovćen, a u Кrivošije: Orjen, đe ikad, ala nikad ljudi ne dolaze.

Narodu je žao, što se tako ždraljevi od ljudi boje, i što nemaju vjeru u narod, zato više puta običavaju neki i neki Hercegovci vikati po nekoliko puta zaosobce „Odmori krila ždrale! Vjera ti je!“

trebinjekrozistoriju

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.