Ivo Andrić o ženskom brbljanju

Slušam kako četiri žene srednjih godina “razgovaraju“, ne slušajući jedna drugu, ne misleći ni na šta na svijetu do na prvu iduću riječ koju treba da izgovore, a tim riječima nema kraja ni računa. U stvari, one više pjevaju nego što govore, i to sve četiri u jedan glas, kao derviši opijeni sopstvenim dahtanjem i halakanjem.

Taj razgovor se kreće na niskom planu malih ogovaranja, suludih nerazumijevanja, prozirnih aluzija, i pun je zmijskog siktanja, zagrcavanja, podmitivanja i uspijanja. Četiri stara i bolesna, sobnim vazduhom otrovana papagaja.

Možda u silnoj potrebi ovakvih žena za brbljanjem ima – pored kratke pameti i suva srca – nekih ostataka neiživljene erotiike. Možda je to (teško njima!) davno ugušen kliktaj djevojaštva, ljubavna pjesma koju nikad nisu mogle, smjele ni umjele da zapjevaju, i koja sada navire iz njih, ali kao jadna karikatura onoga što je nekad htjela da bude, u vidu besmislenog, čudovišnog brbljanja.

Ivo Andrić, “Znakovi pored puta“, Prosveta, Beograd, 1976.

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Anti-SPAM Test *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.