Na ludilo treba motriti stalno – Mirko Kovač, 1997.

“Jahani narod“, kako bi rekao Domanović, sanja o vođi koji će ga izbaviti nevolja, a kad se taj vrag pojavi i unese neke strasti u svoj nastup, niko se ne pita odakle stiže, iz kakvog političkog okrilja, s kakvim traumama i kojim potrebama da zavodi druge i vlada ljudima. U literaturi je moguće da vođa stigne iz ludnice, a u literaturi nema ničega što prije toga nije bilo u životu.

Svaki je narod kuburio s vođama. Revolucionarne gomile ne mogu bez vođa; obezzglavljena masa ih poziva. Vođe su napast, čak i kad su spasitelji. Uvijek dojezde na nekom valu, i u vremenima nekih rasula i kriza. Kada se pojave, lako se nametnu. Odmah naprave zaokret u retorici, prividno se približe narodu, zasipaju ga novim frazama i kljukaju praznim obećanjima.

Vođe pokatkad ostanu dugo na vlasti, društvo ne može da ih se riješi bez velikog z l a. Ljudi se privikavaju na trpnju, mire se s bijedom. Vođa će naći načina da ih zabavi drugim stvarima, da im stvori mnogo neprijatelja i da u njima probudi r a t o b o r n o s t, osvetoljubivost i m r ž nj u. To je način da ih se zaposli, veže uz sebe i učini zavisnicima svoje loše politike.

Intelektualci su, nema sumnje, kumovali mnogim nevoljama. Ustoličili su kojekakve bezlične osobe, hvalili bezvrijedne tipove, pleli intrige, cinkarili razborite i suzdržane kolege. Radili su za vlastodršce i p r o g o n i l i one koji su se usuđivali da ponešto zamjere toj vladavini, ili, ne daj bože, posumnjaju u duševno zdravlje vođe. Ali kad su se i vremenom sami trijeznili i sagledali obmane, onda bi se takvi intelektualci žderali zbog loše intuicije i plitke pameti. Jedni bi tonuli u rezignaciju i alkoholizam, drugi bi postajali ljuti protivnici do juče ljubljenom vođi.

“Jahani narod“, kako bi rekao Domanović, sanja o vođi koji će ga izbaviti nevolja, a kad se taj vrag pojavi i unese neke strasti u svoj nastup, niko se ne pita odakle stiže, iz kakvog političkog okrilja, s kakvim traumama i kojim potrebama da zavodi druge i vlada ljudima. U literaturi je moguće da vođa stigne iz ludnice, a u literaturi nema ničega što prije toga nije bilo u životu. O vođi se stvara lažna slika, a on uspješno pozira za tu laž. Pjesnici veselo grakću dok se ta avet uspinje. Oni je veličaju, a taj mali lik preobražava se u političkog diva.

U usponu vođe pjesnici vide povratak dostojanstva, jer vođe se i uzdižu tako što najprije proglase da je dostojanstvo naroda izgubljeno i sa s njima počinje nova istorija. Samo razboriti intelektualci, skloni sumnji i skepticizmu, uspješno se distanciraju od tih naglih i zavodljivih pojava. Oni znaju da se narod ponižava dok se vođa uspinje, upozoravaju na to, ali su zaglušeni sveopštom galamom koju stvara vođa i njegova rulja. Dok on riče s govornicima, gomila aplaudira trivijalnostima i besmislicama. Lude vođe kao magnet privlače lude sljedbenike.

Ludački potezi u prvi mah mogu izgledati kao normalni, pogotovu što ih štampa propagira. Taj negativac, taj ludi šef donosi nagle odluke. On se probudi i prekine ekonomske, trgovačke i diplomatske odnose s nekom državom zato što je bjesan na politiku te države, ili pak uvrijeđen ako su ga tamo nazvali pravim imenom. Kad m r z i nekog političara, onda svoju m r ž nj u ne obuzdava, već je širi na cijeli narod iz koje taj političar potiče. Pored toga, u svom narodu pothranjuje m r ž nj u, podstiče niske strasti, zavađa se sa susjedima, a potom i sa svima koji imaju neke primjedbe na njegovu politiku. Prottjeruje novinare, odbija kontakte, ne prihvata konferencije za štampu. Izoluje svoj narod i nema prijatelja nigdje u svijetu. Nepovjerljiv je i tvrdoglav kad mu nešto savjetuje pametan čovjek, popustljiv kad mu nitkovi ugađaju, a prijemčiv za sve što je destruktivno i nakaradno.

Loše postupke vođe mnogi opravdavaju njegovim groznim saradnicima. Na te priče nasjeda čak i dobronamjeran, mada ne odviše bistar svijet. To je način da se zatvore oči pred manama vođe i da se prikriju njegove slabosti. Ništarije koje ga okružuju i na koje se oslanja srž su njegove politike. On je bez njih izgubljen. Ti grozni likovi oko njega nisu ništa drugo do ustrostručeni lik samog vođe.

Ono što je zajedničko manje-više svim vođama jeste obdarenost za demagogiju, a u “liku svakog demagoga postoji jedna patološka crta“, kako je to svojevremeno rekao danas zaboravljeni filozof Vladimir Dvorniković. Razne fiks ideje uspinju takvog vođu do vrha, ali tada njegova država postaje luda kuća. On sipa megalomanske ideje, priča o velikim investicijama koje će ga visoko uzdići. Kaneti prepoznaje bolest upravo u toj “sklonosti prema visini“. Čim se ustoliči vođa odmah nastoji da se preseli iz kvarta koji je u nizini na neki brijeg, na neku uzvišicu, jer takvoj osobi nije bitno ‘da gore ostane, već da gore brzo stigne’. Kaneti kaže da se takvog tipa hrani nestalnost ideja, a on sve čini kako bi rastao i peo se ljestvicama prestiža. Ne bira sredstvo kako bi se što prije popeo, jer on od ‘malog’ postaje ‘veliki’, od ‘ništa’ ‘nešto’, od ‘nikog’ ‘neko’. Taj hiroviti vođa radi sve nabrzaka, hoće za tili čas da riješi ono što je nerješivo. Njegovim naglim odlukama oduševljavaju se neurotični i intelektualci. Mnogima se ludost dopadne, jer šašavi potezi katkad “onebičavaju“ političku stvarnost. To je lakomisleno prihvatanje vođe. Salvador Dali je na jednom nadrealističkom skupu 1934. godine izjavio da je Hittlerova nadrealistička figura sjajna poput one Sada ili Lotreamona. Istoričar A. Hamilton upozorava da je “greška prenositi estetske ideje na nivo politike“.

Zaslužuju li negativne vođe da se o njima pišu negativne rasprave, da ga pisci uvode u književnost? Da Ružmon misli da naše rasuđivanje o takvom tipu ne smije da zavisi od “zanosa i m r ž nj e koju izaziva“ i da ga ne bi trebalo određivati kao “genija u dijaboličnom smislu“. Filozof savjetuje da se u takvog vođu ne p u c a, jer ta čast pripada samo tirranima i kraljevima. Ludi vođa je greška istorije. Nije potrebno njegovo spektakularno svrgavanje, već nešto više ironije ili duha kako bi se izvrgnuo ruglu i učinio smiješnim. Potrebno je malo oštroumnosti da mu se prestiž podrije i malo odlučnosti da se njegova ludačka avantura na vrijeme osujeti. Njega će humor potisnuti; to je za natmurenog vođu otrov. Potrebno je da mu se smijemo i da se, smijući, povremeno ugrizemo za jezik.

Svakako nije na odmet mala doza gađenja prema takvoj istorijskoj figuri. A uz sve to, nužno je da intelektualci ozbiljno shvate onu upozoravajuću misao koju izgovara Kralj u Šekspirovom ‘Hamletu’: “Na ludilo treba motriti stalno“.

Mirko Kovač, “Cvjetanje mase”, Bosanska knjiga, Sarajevo 1997.