Mala Hercegovina rasadnik velikih ljudi

Koliko je na početku kod Rusa izazivala čuđenja priča o umnom Srbinu, ništa manje nevjerovatna nije bila ni priča o Istočnoj Hercegovini, maloj teritoriji, stisnutoj između Vatikana i Islama, Dubrovnika i Crne Gore… Jer kao što je teško bilo povjerovati da onolika čuda učini jedan naš čovjek za svoga kratkoga zemnoga života, isto tako bilo je teško objasniti u Peterburgu, onoj sjevernoj tvrđavi Pravoslavlja, koja sa predgrađima broji više od šest miliona stanovnika, da zapadnu, ili tačnije, jugozapadnu granicu i najčvršći bedem Pravoslavlja čini mala Istočna Hercegovina, svega sedamdesetak hiljada stasitih, ponositih, prirodno načitanih i gospodstvenih njenih žitelja. Teško je pisati o Hercegovini u kojoj se ljepota našega jezika i rodila, u kojoj su svi kosci na livadama besjednici i pjesnici. Prepustićemo na trenutak da o Hercegovini govore sami Hercegovci.

Golemo Duhovno blago i hronična materijama nemaština od postanka ovdje stoje u ravnoteži.

Hercegovina je sva od duha užarena, nježna i prkosna, istrajavala kroz bune i ustanke koje odavno svijet zna kao kondenzovanu i neuništivu snagu srpskoga naroda. To je posebna cjelina: Vojvodstvo Svetog Save i zavjetna zemlja Svetog Vasilija, koja nikada nije bila na periferiji srpstva i kao takva ljubomorno se mora čuvati i zato i ovog puta imamo posebnu ulogu u Duhovnom smislu. Tu seljak orač govori akademski, Hercegovac je i bez studija filolog. On je besjednik prvoga reda što se, inače, učenim filolozima rijetko dešava. Dučić je stavio iglu poetskog šestara s poluprečnikom od stotinak kilometara da bi opisao obim u kome su, kaže, rasadnik svesrpskih stremljenja, kovnica jezika, izvor poezije i škola srpskog viteštva i čojstva i gdje je centar srpske glavne moralne sfere.

Onda nije čudo što sa tog nevelikog prostora, što ga Dučić omeđi poetskim šestarom vode poreklo Nemanjići i mnogi drugi znameniti Srbi: Sveti Vasilije Ostroški, Ruđer Bošković, preci Nikole Tesle, Vuka Karadžića, mitropolit Stratimirović, Jovan Dučić, a starinom odande potiču i preci Milutina Milankovića, Desanke Maksimović, Dobrice Ćosića, Ljube Nenadovića, da ne zaboravimo i savremene velikane, Moma Kapora i Emira Kusturicu i mnoge, mnoge druge. Takođe, malo je poznato da su iz Savinog Gacka doselili i veliki dobrotvori tvorci bogate srpske Vojvodine, Dunđerski. Ostaće vječita tajna otkuda im početni kapital, od kojeg su postali tako moćni. Poenta je dakako u njihovim poslovnim sposobnostima, te su uz ogromne posjede plodne vojvođanske zemlje, stvorili značajnu industriju, u kojoj je bila zapažena proizvodnja automobila i aviona. Dunđerski zaslužuju da se spomene i to daje zahvaljujući njima Vojvodina bila najrazvijeniji dio u ondašnjoj novostvorenoj prvoj Jugoslaviji.

Ali, posle Drugog svjetskog r a t a silna industrija iz Vojvodine seli se u Sloveniju, Hrvatsku i BiH. U toj nečuvenoj pljački najvrednije fabrike Dunđerskih demontirane su i preseljene na Zapad.

Pišu: Božo Tepavčević, na skupu istoričara u Bileći i Milan Livada „Krajina u Vojvodini.

Priredio: Leutar.net

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Anti-SPAM Test *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.