U istorijskom pamćenju srpskog naroda postoji pojam Stara Hercegovina, kao što postoje i pojmovi Stara Srbija i Stara Crna Gora. To znači da granice Stare Hercegovine nisu istovjetne s područjem koje se u naše vrijeme smatra Hercegovinom.
Neki dijelovi Stare Hercegovine pripadaju danas Crnoj Gori i Srbiji. I danas se koristi naziv Crnogorska Hercegovina za onaj dio Stare Hercegovine koji je ušao u sastav Crne Gore. Pored toga, kraj oko Prijepolja u Srbiji, s manastirom Mileševom, takođe je dio Stare Hercegovine, što potvrđuje i toponim Hercegovačka Goleša, blizu Priboja na Limu.
Svijest o toj staroj, nekadašnjoj Hercegovini neguju kako stanovnici današnje Hercegovine tako i stanovnici susjednih oblasti koji znaju da je njihov kraj nekada takođe bio Hercegovina. Ali to čine kroz vekove i mnogi potomci iseljenika sa svih područja Stare Hercegovine, koji su stekli novi zavičaj daleko od stare postojbine. Zato će mnogi danas reći: „Ja sam starinom iz Hercegovine“ ili „Moji su se preci doselili iz Hercegovine“, a da pri tom misli upravo na Staru Hercegovinu.
Ne zaboravimo ni onu davnašnju izreku koja veli: „Hercegovina sve naseli, ali sebe ne raseli“. To nam kazuje da je Hercegovina – i to ona Stara i mnogo prostranija od današnje – bila izvorište silnih migracija srpskog naroda kroz vekove, da je jedna od istorijskih koljevki srpskoga roda.
Ima
jedna kršna zemlja,
na Balkanu – tamo neđe …
Kažu ljudi, jame su joj
od postanka bile međe.
Po
ljutom je kršu kršna,
po hercegu nosi ime,
A u njojzi Bog zna od kad,
Domovi se srpski dime….
Zato je Stara Hercegovina mnogo više od teritorijalnog pojma. U njoj su se i u dugim vekovima osmanske dominacije na Balkanu očuvali identitet i ponos srpskog naroda, okrunjen u epskoj poeziji. Kosovski zavjet upravo je tu imao svoje sjemenište, a na strunama gusala širio se svuda dokle su Srbi dopirali seleći se iz ove svoje matice. Tako se razvio i najrasprostranjeniji dijalekat srpskog jezika – istočnohercegovački, na kome je i nastao najveći dio epskih pjesama srpskog naroda, a poslužio je i kao osnova savremenom srpskom književnim jeziku.
Sve je to iznjedrila ova stara nemanjićka zemlja, koja je krunidbom Stefana/Stjepana Vukčića Kosače u manastiru Mileševi za hercega od Svetog Save sredinom XV vijeku njegova zemlja (u stranim izvorima označavana kao: provincia de Stefano, ducato di santo Saba, vilajet Hersek) kasnije je nazvana Hercegovina, pa je tako ostalo vekovima, do danas. Ona svojom bogatom duhovnošću i epskim nasleđem zrači i danas u punom sjaju, donoseći nam mnoge poruke naše istorije
O Hercegovini i njenom osnivaču hercegu Stefanu/Stjepanu Vukčiću Kosači pisali su mnogi srpski istoričari (Vladimir Ćorović, Mihailo Dinić, Sima Ćirković, Miloš Blagojević, Veljan Atanasovski i dr.). Utemeljenje države hercega Stefana u prvoj polovini XV vijeka imalo je svoju predistoriju, a cjelokupna njena teritorija nalazila se u sastavu nemanjićke države samo nekoliko decenija prije toga. Područje srednjeg i donjeg toka Neretve našlo se, međutim, prvo u granicama bosanske feudalne države već u prvoj polovini XIV vjeka. Posle smrti cara Dušana izdvaja se prostrana feudalna oblast carevih rođaka Vojinovića, koja se na zapadu protezala od gornjeg toka Drine do gornjeg toka Neretve i Dubrovnika, a potom morskom obalom do Risna u Boki.
Porazom župana Nikole Altomanovića, mladog, ratobornog i osionog plemića iz roda Vojinovića, njegova prostrana oblast bila je podjeljena 1373. godine, čime je razbijeno staro političko jezgro matičnih srpskih zemalja, a granice bosanske države pomaknute su daleko na istok, sve do linije: Risan – Ostrog – razvođe Morače i Pive – srednji i donji tok Lima.
U granicama bosanske države našao se i manastir Mileševa, u kojem je počivalo tijelo Svetoga Save. Tu se ban Tvrtko I Kotromanić krunisao za kralja Srbalja, Bosne, Primorja i Zapadnih strana, vezujući se za državnu tradiciju Nemanjića. Tako su odredi Tvrtkove vojske, pod zapovjedništvom vojvode Vlatka Vukovića, učestvovale u Kosovskoj bici 1389. godine. Poslije Tvrtkove smrti uzdižu se i osamostaljuju oblasni gospodari, a među njima je i Sandalj Hranić, sinovac Vlatka Vukovića, koji tokom prve tri decenije XV vijeka zaokružuje svoje posjede upravo na onoj teritoriji koja je slomom Nikole Altomanovića bila pripojena bosanskoj državi.
Toj feudalnoj oblasti najsnažniji pečat daće Sandaljev sinovac i nasljednik herceg Stefan Vukčić (vladao 1435–1466. godine), koji ju je proširio na zapadu sve do ušća Cetine, dokle je nekada i dopirala nemanjićka država. Tako su se u sastavu praktično nezavisne hercegove države našli svi krajevi: na jugoistoku – od Herceg-Novog i Risna do Nikšića i Ostroga; od gornjeg toka Morače, preko srednjeg toka Tare do srednjeg i donjeg toka Lima; na sjeveru – od ušća Lima u Drinu do Jahorine, Bjelašnice, srednjeg toka Neretve i Duvanjskog polja; na jugozapadu – od ušća Cetine, pa morskom obalom do ušća Neretve i teritorije Dubrovačke Republike, koja se protezala do ulaza u Boku Kotorsku.
Hercegu su pripadala i mnoga utvrđenja: Soko nad stavama Pive i Tare; Budoš i Ostrog kod Nikšića; Mićevac i Klobuk kod Trebinja; Ključ i Medvjed kod Gacka; Vjenčac kod Nevesinja; Vratar i Tođevac u dolini Sutjeske; Kukanj i Koznik u dolini Ćehotine; Severin, Mileševac i Kovin u dolini Lima; Đurđevac, Samobor i Podrinac u dolini Drine i mnoga druga utvrđenja u dolini Neretve, kao i njenih pritoka. U sastavu hercegove države našli su se i stari srpski manastiri Milešava, Morača, Ostrog i Tvrdoš, koji su bili žarišta pravoslavlja i čuvari srpske državne tradicije. Potpadanjem hercegove države pod vlast Osmanlija u drugoj polovini XV vijeka nije nestao naziv Hercegovina. Naprotiv, njime je sve vrijeme označavan jedan sandžak osmanske teritorijalne organizacije, koji se vremenom krnjio.
U međuvremenu Hercegovina – ona u prvobitnim granicama – utisnuta je u svijest srpskog naroda kao njena trajna duhovna baština. Zato se valja stalno vraćati pojmu Stara Hercegovina.
Be the first to comment