Tešan Podrugović – Hercegovac od koga je Vuk prepisivao

„Ženidba Dušanova“, „Marko Kraljević i Ljutica Bogdan“, „Ženidba Marka Kraljevića, „Marko Kraljević i Arapin“, „Marko Kraljević i Musa Kesedžija“, „Car Lazar i carica Milica“, „Novak i Radivoj prodaju Grujicu“, „Ženidba Stojana Jankovića“, samo su neke od pjesama za koje vjerovatno danas ne bismo znali da ih Tešan Podrugović nije ispjevao, a Vuk Karadžić zapisao.

Nezasluženo, među najvećim književnicima koje je Hercegovina dala nema Tešana Podrugović (1783-1815.), rodom iz Kazanaca, narodnog pjevača koga je Vuk Karadžić najviše cijenio. Savremena književno-kritička misao očito sa Tešanom ima neki problem jer ga i dalje tretira samo kao kazivača narodnih pjesama, dakle kao nadarenog reproduktivca, kao jednog u dugom epskom lancu, ali ne kao autora.

Naravno, ta tema se i teorijski može raspravljati, jer, postojali su pjevači koji su pamtili i prenosili epske pjesme onako kako su ih čuli, ali bilo je i onih, kao što je bio Tešan Podrugović, u kojima su se one mijenjale i nanovo oblikovale, tako da se tu već može govoriti o autorskom djelu (naravno, u epskim okolnostima), a i o umjetničkoj kodifikaciji jednog književnog izraza.

Koliko je takav Tešan Podrugović vrijedio Vuku Karadžiću, govori i činjenica da je Tešan „autor” najpoznatijih pjesama kojim su se decenijama punile školske lektire: „Ženidba Dušanova“, „Marko Kraljević i Ljutica Bogdan“, „Marko Kraljević i Vuča dženeral“, „Ženidba Marka Kraljevića“, „Marko Kraljević poznaje očinu sablju“, „Marko Kraljević i Arapin“, „Marko Kraljević i Musa Kesedžija“, „Marko Kraljević i Đemo Brđanin“, „Car Lazar i carica Milica“, „Novak i Radivoj prodaju Grujicu“, „Ženidba Stojana Jankovića“, „Senjanin Tadija“, i druge. Vuk je iz Tešana „iscijedio” sve što je stigao. Osim pjesama, zapisao je i dvije, danas dobro poznate narodne priče: „Međed, svinja i lisica“ i onu koja ima poseban ugled među bajkama – „Međedović“.

Kod Tešana Vuk je odmah uočio njegovu originalnost: “premda ima dosta ljudi koji znadu mnogo pjesama, ali je opet teško naći čoveka koji zna pjesme lijepo i jasno. U tom je pokojni Tešan Podrugović (bog da mu dušu prosti) bio prvi i jedini između sviju koje sam ja za ovih deset godina nalazio i slušao”.

On je vrlo lijepo znao udarati u gusle, ali pjevati nije znao (ili nije šćeo) nikako, nego je pjesme kazivao kao iz knjige; i za skupljanje pjesama tak`i su ljudi najbolji, jer oni osobito paze na red i na misli, a pjevači (osobito koji su samo pjevači) mlogi pjevaju i ne misleći šta…

“On je bio rodom odnekud između Bosne i Hercegrvine i iznajprije je bio trgovac, pa poslije u b i j e nekak’a Turčina koji je njega šćeo da ubije i tako prospe svoju kuću i otide u hajduke, i kao hajduk 1807. godine pobjegne u Srbiju. On je vrlo lijepoznao udarati u gusle, ali pjevati nije znao (ili nije ćeo) nikako, nego je pjesme kazivao kao iz knjige; i za skupljanje pjesama taki su ljudi najbolji, jer oni osobito paze na red i na misli, a pjevači (osobito koji su samo pjevači) mlogi pjevaju i ne misleći šta, i znadu redom samo pjevati, a kazivati ne znadu (s takima sam ja kašto imao muku)”.

Glavne odlike Tešanovog pjevačkog stila su jasnost i preglednost izlaganja i humor. Vuk kao njegov glavni kvalitet ističe činjenicu da je „pjesme razumijevao i osjećao “ i da ih je znao lijepo „po redu“ kazivati. Sve u svemu, Tešan je za Vuka bio ideal odličnog narodnog pjevača.

Inače, da podsjetim: Tešan je često pjevao o sjaju srednjeg vijeka u srpskoj istoriji. Njegovi junaci su se odlikovali ne samo hrabrošću, nego i ljepotom stasa i sjajem izgleda i odijela. Međutim, velelepnost njegovih istorijskih kazivanja često je osjenčena i ublažena humorom. Tešan je nesumnjivo najizrazitiji humorista među Vukovim narodnim pjevačima i pripovjedačima.

Vuk je o njegovom smislu za humor zabilježio da je on „rado koješta veselo i šaljivo pripovijedao“. Tešan je imao jednu osobinu svih istinskih humorista koju je i Vuk primijetio, da se on nikad nije sam smijao svojim pričama, nego je uvijek bio „sve malo kao namršten“.

O Tešanu se ne zna mnogo. Po ocu, prezivao se Gavrilović. Njegovo prezime očito je nastalo od nadimka Podrug (zato „što je bio po drugoga čovjeka“), odnosno, kako Vuk precizira, bio je „vrlo veliki”.

Vuk se sa Tešanom sreo 1815. godine u Sremskim Karlovcima. Zatekao ga je u „najvećem siromaštvu, gdje u ritu siječe trsku i na leđima donosi u varoš, te prodaje i tako se hrani…”

Vuk se nekako obavijestio o Tešanu, i uskoro je saznao da pred sobom ima „epski majdan”. Zato, dao mu je dnevnicu, pa Tešan više nije mislio o novcu, i mirno je kazivao Vuku pjesme.

„Pošto ove gotovo sve pjesme u Karlovcima od njega prepišem, uzmem ga uoči Cvijeti sa sobom na kola i odvedem u manastir Šišatovac, misleći da onde (gdje sam kod ondašnjeg arhimandrita, a sadašnjega vladike karlštatskoga, visokopreosveštenoga gospodina Lukijana Mušickoga, imao gospodski kvartir i svaku drugu zgodu i potrebu) prepisujem sve pjesme koje on zna; no kad se onda ispred Vaskrsenija u Srbiji podigne buna na Turke, i njemu kao da uđe sto šiljaka pod kožu. Jedva ga kojekako zadržim oko Vaskrsenija, te prepišem nekolike od onih pjesama koje mi je putem idući iz Karlovaca na kolima kazivao, pa ga odmah po Vaskrseniju uzmem na kola i odvedem u Mitrovicu, te odande pređe u Srbiju da se nanovo b i j e s Turcima”.

Tako, Vuk je prestao da bilježi Tešanove pjesme, vjerovatno uvjeren da će se sa Tešanom opet sastati. Međutim, nije bio te sreće. Kad je sklopljen mir, Tešan “otide u Bosnu i provrljavši kojekuda posvome pređašnjem običaju, sastavi nekoliko konja i namesti se negde u Nahiji srebrničkoj da živi kao kiridžija; no naskoro potom i s p r e b i j a j u ga nekaki Turci pa umre od uboja.”

Tešan je očito bio čovjek nemirnog duha. Kad je Vuk od njega „pesme prepisivao” Tešan je imao četrdesetak godina.

„Bio je pametan i, kao hajduk, pošten čovek; vrlo je rado koješta veselo i šaljivo pripovedao, ali se pritom nigda nije smejao, nego je sve bio malo kao namršten. On je znao još najmanje sto junačkih pesama, sve ovakvih kao što sam od njega prepisao, a osobito od kojekakih primorskih i bosanskih i hercegovačkih hajduka i četobaša. Nikoga ja do danas nisam našao da onake pesme zna kao on što je znao. Njegova je svaka pesma bila dobra, jer je on (osobito kako nije pevao, nego samo kazivao pesme, razumevao i osećao, i mislio je šta govori”.

Vuk svjedoči da Tešanove pjesme nisu samo puka reakcija onog što mu je do uva došlo. U onom „mislio je šta govori” vjerovatno se krije i izvjesna definicija Tešanove epske poetike.

To što se Tešan i Vuk nisu još jednom sreli, veliki je gubitak za našu književnost. Onih stotinjak nezabilježenih Tešanovih pjesama uglavnom je vezana za bosansko-hercegovačke teme. Mnoge od njih, najvjerovatnije, pojavile su se u novijim zbornicima, ali, izvjesno, nije mali broj onih koje su sa Tešanom umrle. I zbog toga Tešanova književnost traži nove studije.

Nije nemoguće da njegovog manira, pa možda i bukvalnih stihova, ima i u pjesmama pod koje su potpisani drugi kazivači.

Izvor: Glas Trebinja / T.K. Preuzeto sa: bileca.rs

Autor originalne ilustracije sa naslovne stranice Goran Gorski

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Anti-SPAM Test *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.