Najbolji smo u ovom!

Iako se često koristi, mnogi ne znaju tačno šta termin malograđanstvo zaista predstavlja. Mnogi su skloni ovaj izraz pripisati novopridošlima sa sela u grad, koji se ne znaju ponašati “građanski”. Oni što bacaju smetće sa balkone, opuške po trotoaru, parkiraju na travnjaku, puštaju glasno muziku u stanu, itd.

Drugi će opet malograđanima nazvati one koji su snobovi i skorojevići, koji žive iznad svojih mogućnosti, koji ulaze u više društvo, dolaze na kulturne manifestacije (operu, izložbu), iako se tamo smrtno dosađuju i nemaju blage veze o čemu se radi.

Malograđanstvo je ustvari karakterna osobina osoba koje žive u manjem gradu, gdje svi poznaju jedni druge, i gdje postoji utakmica u tome čije će šta biti bolje. Zabadanje nosa u način života drugih je jedna od glavnih osobina malograđanina. Sakrivanje loših stvari u vlastitoj familiji, a raskopavanje i otkrivanje po tuđoj, je jedna od značajnih osobina malograđanina.

Tu spada i život po strogo utvrđenim pravilima, kao i s t r a h od toga da “ne pukne bruka” u familiji. Ogovaranje, izazivanje zavisti, ili zavist prema drugima, omalovažavanje drugih, ili naprotiv pretjerano uzdizanje drugih, dodvoravanje, ulizivanje ili uobraženost…. sve su to osobine malograđanina.

Pretjeranost u oblačenju i uređivanju, izazivanje spoljnog utiska ljepote i bogatstva, su takođe jedna od osobina malograđanke. Ovo je prije svega osobina žena koje se nadmeću sa konkurentkinjama u tome ko će ljepše izgledati, čiji će muž biti na boljem položaju, čije će auto biti skuplje, čije će dijete završiti bolje škole, ko će otići na daže putovanje.

Iz te nevidljive borbe razviće se niz individualnih kolektivnih, uglavnom loših osobina ljudi. Društvo je danas inficirano malograđanštinom. Kao što skoro sve osobe dobiju zaraznu žuticu kad piju vodu iz jednog zagađenog bunara, tako je i malograđanština u gradovima prisutna u ogromnom procentu stanovništva. Ona se više i ne prepoznaje kao loša društvena osobina, jer su u našim gradovima i gradićima postale rijetke osobe bez osobina malograđanstva, i na njih se često ukazuje kao na čudake.

Malograđanstvo je u uskoj vezi sa snobizmom, sa skorojevićima. Sve ove osobine su već odavno prepoznate u gradovima, još stare Jugoslavije (one predkomunističke), pa su bile predmet veoma poznatih književnih dijela, Krleže (“Na rubu pameti”), Nušića (niz komedija kao što su “Gospođa ministarka, “Ožalošćena porodica”, Jovana Sterije Popovića (“Pokondirena tikva”), itd.

Danas je, u skladu sa savremenom tehnikom, malograđanština zavladala i na internetu, a “Facebook” je izvanredan medij za njegovanje i širenje malograđanštine. U nekoliko nastavaka ćemo pokušati razraditi najvažnije osobine malograđanina.

Postoje osobe koje sve svoje aktivnosti podrede samo tome šta će drugi reći i misliti o njima. Cijeli život provedu robujjući određenim klišeima i pravilima. Iz kuće i familije mogu na vidjelo izaći samo lijepe stvari, stvari kojima će se drugi diviti i na kojima će zavidjeti. Cjelokupno ponašanje, oblačenje, izlasci, putovanja…. sve se na kraju svodi na to da kod drugih proizvede efekat kako sve štima, kako je sve super, i da drugi pozavide na tome.

Kakvo će biti osjećanje ličnog zadovoljstva, sreće, ispunjenosti nečim urađenim za lično i opšte dobro, osjećanjem nečeg novonaučenog, nekog novog korisnog prijateljstva i iskustva…. to uopšte nije bitno. Rijetki su oni koje ne interesuje tuđe mišljenje o njima, koji vode svoj život, i uređuju ga u skladu sa svojim karakterom i temperamentom, naravno pri tome ne oštećujući druge. Iz porodice ne treba da cure vijesti o bolesti, hendikepiranosti, novčanim problemima, problemima sa odgojem djece, o autu koje se stalno kvari, o propalom ispitu… a kamoli o fizičkim i mentalnim m a l t r e t i r a nj i m a djece, a bogami ponekad i roditelja.

Tako ljudi žive u dva svijeta, jednome za javnost, i jednome za ličnu i porodičnu upotrebu. Tek kad se prevrši mjera, i kad situacija dođe do tačke ključanja, dođe do e k s p l o z i j e, koja se pokazuje raspadom familije, oduzimanjem djece, razvodom, finansijskim bankrotom, itd. Nije ni to tako strašno, da se može sakriti od javnosti. Najstrašnije je da je “pukla bruka”!

Uostalom ista je situacija i u našim banana državicama na Balkanu. Dugo se krije stvarno stanje u društvu i ekonomiji, zataškavaju se afere i poslovni bankroti, sve dok ne dođe do grla, a onda dolaze novi, skidaju one satre, h a p s e one bivše (ako nisu pobjegli), i predstava se nastavlja dalje, samo su glumci drugi.

Facebook je odlična slika naših dvostrukih života. Naši “prijatelji”, i mi sami, iznosimo na vidjelo naš čist veš, naše stanove i automobile, uspjehe nas i naše djece (njihove magistrature, doktorate), nasmijana lica sa dalekih putovanja, sa mora, sa skijanja… Naši prijatelji se dive našoj odjeći, dive se kako dobro izgledamo, kako se nismo ništa promjenili, kako su nam slatka djeca i unuci. Oni isto to očekuju od nas, inače postoji opasnost da nas “zbog neaktivnosti” uklone sa liste prijatelja. Usluga za uslugu, jedno od pravila malograđanskog ponašanja. Tako varamo jedni druge i živimo u svijetu iluzija.

Ali valjda tako treba, cijeli je život i inače iluzija. Kad vam malograđanin želi da saopšti neku malo osjetljivu stvar, neku primjedbu na vaše ponašanje, neku zamjerku, to vam neće reći direktno, nego zaobilazno. Obično koristi neko treće lice, neki primjer, koji treba da vas navede na to šta je pisac htio da kaže. Ako vam se ne svidi poruka, nemate pravo da se ljutite, jer nije izrečena vama, nego nekom drugom.

Nemojte se previše radovati poklonu malograđanina. On će ponekad biti mnogo vrijedniji nego što to bliskost vaših relacija zaslužuje, a ponekad i mnogo vrijedniji nego što su finansijske mogućnosti poklonitelja. Nakon nekog vremena odgonetnućete zašto je to urađeno. Od vas će se tražiti neka protivusluga, ili ćete doći u priliku da morate vratiti poklon istom mjerom. Malograđanin ne radi ništa bez interesa. Često su njegove namjere skrivene i odgonetnu se tek poslije nekog vremena.

Malograđanin vam međutim neće ostati ni dužan. Ako ga počastite određenim jelom, određenom vrstom piva ili vina, i kolačima iz neke specijalne radnje, očekujte da ćete tačno takvo posluženje imati i kad vratite posjetu, ukljucujuci i kolace iz one iste skupe slasticarne. Malograđanin ništa ne zaboravlja sve pamti. Kupiti kakav jeftin, a simpatičan poklon prijetelju, za rođendan ili diplomu, te otići samo na kolač i kafu, ne obavezuje nikoga, i ne mora niko da pamti šta je dobio, da bi morao slično vratiti. To se međutim kod malograđanina ne pika, poklon mora biti vrijedan, a onaj koji dolazi sa poklonom se mora dobro ugostiti, makar mu i pozlilo od previše jela i pića.

Malograđanin ne zna da sasluša sagovornika. Ili namjerno neće. Pogotovu neće da čuje ako sagovornik iznosi utiske sa nekog skupog putovanja, ili ako priča o nekom svom uspjehu. Tako oni koji dođu u posjetu iz iseljeništva familiji ili rođacima, uzalud pokušavaju iznijeti detalje, pa i značajne stvari iz svojih života, Sagovornik ih uopšte ne sluša. Naprotiv ne prestaje pričati, žaleći se uporno na političare i opštu situaciju, na prosjake i pse lutalice, na svakojake bolesti, na doktore , na primitivce, na komšije… Pri tome niti da upita gosta kako je on sa zdravljem, da upita kako prođe operacija (“jah, čuo sam da si se operisao”, reći će ako uspiješ ugurati rečenicu kroz njegov monolog). Jedino što ćete upitati je stvar za koju zasigurno zna da ti ne odgovara, pa da te podsjeti da ni kod tebe nije baš sve tako uspješno.

Umjesto da kaže da je čuo kako ti je dijete završilo i kako je dobilo odličan posao (što je čuo od nekoga), pitaće te da li se oženio (ili udala), jer mu (joj) je vrijeme za to. Ako zna da se udala pitaće te da li se porodila, ako je student, onda da li je završio… i tako dalje.

Ali zato neće prestati veličati uspjehe i putovanja svoga djeteta. Uglavnom, imaš neprijatan razgovor, prisiljen da slušaš nevažne stvari i izbjegavaš neugodne zamke i podvale.

Malograđani su skloni lažima svake vrste. Lažu se najbolji prijatelji, ali i bliski članovi familije. Laž je dobila pravo građanstva, i ne vidi se ništa loše u tome da se u zaštiti ličnih interesa laže od najsitnijih do najkrupnijih stvari . Osoba uhvaćena u laži ne pokazuje ni najmanje stida, niti ima potrebu da se koriguje ili izvini. Posebna vrsta laži je da se bitne stvari iz nečijeg života i statusa ne pominju, a da se o nevažnim stvarima može satima tarabiti. Tako se sakriva sve ono što može proizvesti negativan utisak o dotičnom, a da bi se to maskiralo, priča se o sasvim nebitnim, obično svima poznatim stvarima.

Ove osobine nisu samo osobine malograđana, nego i svih ljudi. Međutim, kod malograđanstva one postaju dominantne i postaju kliše načina života, razmišljanja i komunikacije.

Kada bismo se potrudili i da ove nabrojane i opisane barem djelimično korigujemo, imali bismo mnogo poštenije društvo, a naši bi životi bili pošteđeni od bespotrebnih briga, uzrujavanja, stresa…Tako bismo imali zdravije društvo i zdravije (i psihički i fizički) pojedince.

Umjesto da se bavimo ogovaranjima i tuđom brigom, bavimo se planinarenjem, biciklizmom, plivanjem…