Popovo polje predstavlja jedan od većih paradoksa u i onako paradoksalnoj i nelogičnoj Bosni i Hercegovini. Veliko prostranstvo sa najplodnijom zemljom u regiji koje je udaljeno od mora desetak kilomatara vazdušne linije, danas je skoro potpuno pusto i nenaseljeno. U normalnim okolnostima i svakoj iole uređenoj zemlji očekivali biste sve potpuno drugačije, da plodna dolina u istočnoj Hercegovini bude generator razvoja cijele države. Ovako je samo prazan prostor sa sjećanjima i pokojim starcem koji pamti dane kad je bilo života na obalama Trebišnjice, koja je i sama u Popovu polju dobrim dijelom nestala.
Jedna od najplodnijih podloga u jugoistočnom dijelu Evrope, sa obiljem vode, dovoljan je preduslov za postojanje razvijene poljoprivrede, a blizina mora, koje je doslovno s druge strane brda, okruženost Dubrovnikom i Trebinjem te blizina Mostara mogla bi biti savršena odskočna tačka za najbolji ruralni turizam na Balkanu.
Na papiru manje od trista ljudi
U stvarnosti, Popovo polje predstavlja nepregledan niz napuštenih sela koja se izmjenjuju duž lošeg magistralnog puta između Ljubinja i Trebinja. Idealno, da dok se vozite prema nekom od tih odredišta ili tražite predivnu pećinu Vjetrenicu, manastir Zavala ili neki od desetak impresivnih kulturno-istorijskih spomenika u ovom dijelu naše zemlje, da se zapitate kako je moguće da je cijeli taj prostor potpuno pust.
U svim selima Popova polja, službeno, ne živi danas više od trista ljudi, a u stvarnosti je taj broj bar dvostruko manji. Gledate žute table sa natpisima Tulje, Mrkonjići, Drijenjani, Do, Strujići, Galičići, Dubljani, …, pokoji novi sakralni objekat i nepreglednu pustoš. Zemlja je, istina, na pojedinim mjestima obrađena i izgleda lijepo za fotografisanje, ali pustoš sela i ruševine kamenih kuća djeluje deprimirajuće.
S vozovima otišla i nada
U Popovom polju nekad je bilo mnogo više života nego danas. Razlozi njegovog napuštanja i odlaska ljudi su brojni i mnogi nisu strogo vezani samo za hercegovački lokalitet. Ipak, ukidanje uskotračne pruge 1. juna 1976. godine, koja je od Čapljine preko Popova polja, na jednu stranu, vodila do Dubrovnika, a na drugu do Bileće, prvi je od niza razloga.
Ćiro je za Popovo polje bio više od života, uz željezničke stanice rasla su mjesta, razvijala se okolna sela. Kad je otišla pruga, a Jadranska magistrala dodatno dobila na značaju, mogli su i ljudi krenuti tražiti sebe negdje drugo. Enigmatično je, čak i danas poprilično nejasno, da je ona država u vrijeme svog najvećeg razvoja ukinula prugu, a samim time i željeznički saobraćaj prema svom najvećem turističkom dragulju. Život u Popovom polju bio je kolateralna šteta te odluke.
Linija razdvajanja u r a t u
Popovo polje u zadnjem r a t u bilo je prva linija razgraničenja, predio žestokih vojjnih s u k o b a, a danas je granica dva entiteta. Na rattne linije razdvajanja život se teško vraća i kad su u urbanim područjima, a izgleda potpuno zamrre kad su one po planinskim vrletima ili pustim kraškim poljima.
Jedno od najljepših sela u cijelom Popovom polju su Veličani, naslonjeni na kamen, sa plodnim poljem pod nogama i predivnim pogledu prema Jadranskom moru na jugu, kojeg ne vidite, ali osjetite u zraku. Kažu da nigdje nema tako dobrih smokava i ljute rakije kao što je bilo u Veličanima.
Veličani kriju nacionalni spomenik
Popis stanovništva iz 1991. godine u Veličanima je izbrojao samo 118 stanovnika, skoro dvostruko manje nego onaj deset godina ranije, a istorija piše da su Veličani u 19. vijeku brojali više od 500 stanovnika. Kad smo prošlog ljeta krstarili Popovim poljem u Veličanima nismo vidjeli nikoga, iako i danas ima tragova života, vjerovatno zanoći i pokoji starac, te ne možemo napisati da je selo potpuno napušteno.
Centralno mjesto i danas je hram posvećen Svetom Arhanđelu Mihajlu, koji je okružen nekropolom stećaka i kao takav proglašen nacionalnim spomenikom kulture. Pretpostavlja se da se nekropola stećaka razvila oko neke ranije crkve čija starost još nije proučena. Njeni ostaci se vide u dnu apside današnje crkve i to sa njene spoljne strane, na jugoistočnom dijelu. Blizu je i kosturnica žrttvama iz Drugog svjetskog r a t a.
Istorija nije bila saveznik Popovom polju, kako je vrijeme teklo tako je prostor propadao, vozovi prestali prolaziti, a ljudi odlazili. Danas postoji samo nevjerica kako je nevjerovatni potencijal ovako loše realizovan, uprkos najplodnijoj zemlji, obilju vode i blizini mora.
Be the first to comment