U dijelovima Ugande, u Africi, neudate djevojke koje zatrudne smatrane su sramotom za cijelu porodicu. Porodica bi ih odvela na pusto ostrvo i ostavila tamo da umru. One sretnije bile su spašene, a jedna od tih djevojaka još uvijek je živa.
„Kada je moja porodica saznala da sam trudna, kanuom su me odveli na ostrvce Akampene. Provela sam tamo četiri noći bez vode i hrane“– za BBC ispričala je Mauda Kyitaragabirwe. Tada je bila tek dvanaestogodišnja djevojčica.
„Sjećam se da sam bila jako gladna i da je bilo hladno. Umirala sam.“
Petog dana, pored malog ostrva, naišao je ribar koji je rekao da će je povesti kući sa sobom.
„Bila sam pomalo skeptična. Pitala sam ga šali li se i želi li samo da me baci u vodu. Međutim, on je rekao: „Ne! Vodim te sa sobom da budeš moja žena.“ Tako me je doveo ovdje.“– prisjeća se Mauda, sjedeći na verandi ispred kuće u kojoj živi otkad je spašena.
Danas živi u selu Kashungywra, udaljenom samo 10 minuta vožnje kanuoom od ostrva na kojem je ostavljena da umre.
Mauda teško hoda i otprilike je u osamdesetim godinama života, mada njena porodica misli da je čak i starija. Rođena je prije nego što su se rodni listovi počeli koristiti u ovom dijelu Ugande, tako da je, gotovo, nemoguće biti siguran koliko, zaista, Mauda ima godina.
„Imala je karticu na svoje ime kada je bila prijavljena za glasanje nešto prije nego je Uganda proglasila nezavisnost (1962. godine). Mislimo da danas ima oko 106 godina, rekao je gospodin Ndamwesiga.
U tradicionalnom Bakiga društvu, djevojka je mogla zatrudniti samo nakon što se uda. Oženiti kćerku- djevicu značilo je i da će mlada biti dobro plaćena, a tada se uglavnom plaćalo stokom. Neudata trudna djevojka smatrana je, ne samo sramotom porodice, već i kao neko ko je ukrao prijeko potrebno bogastvo koje bi porodica mlade primila nakon njene udaje. Porodice su bježale od sramote ostavljajući trudne neudate kćerke da umru, na pustom ostrvu Prognanih.
Zbog udaljenosti ovog kraja, ovakva tradicija nastavila se čak i nakon što su je misionari i kolonijalisti, koji su u Ugandu stigli u 19. vijeku, zabranili.
Većina ljudi, pogotovo djevojaka, nije znala plivati u to vrijeme. Zato, ako je djevojka ostavljena na pustom ostrvu imala je dvije opcije – skočiti u vodu i utopiti se ili čekati da umre od smrzavanja i gladi.
„Bilo mi je 12 godina. Da vas odvedu od kuće na pusto ostrvo, u sred jezera, da li bi vas bilo strah?“ – odmahujući glavom, odgovara Mauda na pitanje kako se osjećala kada se sve to dogodilo.
U drugom dijelu regije, danas poznatim pod imenom okrug Rukungiri, trudne, neudate djevojke bacali su sa litice u slapove Kisiizi.
Legenda kaže da je ovakva tradicija trajala sve do događaja kada je jedna od trudnica povukla brata sa sobom niz liticu. Tada su porodice prestale ubijati svoje kćerke.
Međutim, za razliku od djevojaka sa ostrva Prognanih koje su preživjele zahvaljujući muškarcima koji nisu sebi mogli priuštiti da plate mladu, nijedna nije preživjela pad u Kisiizi slapove.
Nakon što je današnji suprug Maudu doveo sa ostrva Prognanih svojoj kući u selo u kojem i danas živi, Mauda je postala glavna tema okolnog stanovništva.
Tokom godina, takođe je postala i glavna turistička atrakcija – njen dom je bila nezaobilazna tačka na kojoj su se turisti zaustavljali kako bi saznali više o istoriji ovog područja.
Otkivajući svoju životnu priču, Mauda bi često zastala i zamišljeno gledala u svoje ruke. U pojedinim trenucima, poput onoga kada joj je postavljeno pitanje kako je izgubila oko, bila je prilično izbezumljena, instinktivno pipajući rukom to mjesto.
Najosjetljivija tema ipak je bila sudbina bebe koju je nosila kada je bila ostavljena i osuđena na smrt.
„Bila je to još uvijek rana trudnoća. Nisam rodila to dijete. Niste se tada smjeli braniti. Ako biste pokušali, oni bi vas pr*tukli“ – pričala je, dok je istovremeno podizala veo iz krila i brisala lice.
Iako to nije rekla naglas, Mauda je bila pret*čena i doživjela pobačaj.
Mauda: „Imam tri kćerke. Kada bi bilo koja od njih zatrudnila prije udaje, ne bih ih krivila niti kažnjavala.“
„Kažnjene djevojke“ ili na lokalnom jeziku OKUHENA, riječ od koje ostrvo i vuče korijen imena Akampene, je zastrajela praksa.
„Čula sam priče o drugim djevojkama koje su ostavljene na ostrvu Prognanih, iako nijedna nije bila blizu mene. Čini se da me vrag iskušavao – dodaje, podsmjehujući se.
Nikada više nije vidjela čovjeka koji je odveo na „Vražji put“. Mnogo godina kasnije, čula je da je umro.
Za supruga Jamesa Kigandeirea, koji je umro 2001. godine imala je samo najljepše riječi: „Oh, volio me. Zaista se brinuo za mene. Govorio bi da me pronašao u divljini i da će učiniti sve kako više ne bih patila. Imali smo šestero djece zajedno. Živjeli smo u ovom domu svi zajedno do njegove smrti.“
Iako su za to bile potrebne decenije, na kraju je, ipak, oprostila svojoj porodici.
Nasmijala se i rekla: „Nakon što sam postala katolkinja, oprostila sam svima, čak i bratu koji me i odvezao u kanuu na pusto ostrvo. Otišla bih kući da posjetim porodicu, a kada bi srela bilo koga od njih, naravno da bih ih pozdravila.“
Vjeruje se da je Mauda posljednja žena koja je ostavljena na ostrvu, budući da je tradicija polako blijedila jačanjem katoličanstva i vlade u ovom predjelu. Ipak, neudate trudnice još mnogo godina poslije nisu bile najbolje prihvaćene u društvu.
Osuđujući ovaj stav, Mauda dodaje: „Imam tri kćerke. Kada bi bilo koja od njih zatrudnila prije braka, ne bih je krivila niti kažnjavala. Znam da se može desiti svakoj ženi. Mlada žena koja zatrudni u današnje vrijeme, može doći u očevu kuću i reći da je trudna, bez straha da će biti odbačena. Ljudi koji su podržavali ovakve tradicije bili su jednostavno slijepi.“
Be the first to comment