Priča Nedeljka Ninkovića Šuka, koju je internet magazin ”Moja Hercegovina” objavio 19.1. tekuće godine naišla je na brojne, uglavnom pozitivne reakcije. Mnogi čitaoci našeg magazina javili su se kako bi saznali na koji način mogu pomoći, a jedan komentar na tekst je donio jednu potpuno novu, dublju dimenziju cijeloj priči. Čitalac Aleksandar Spaić, Nedeljkov ratni drug, podijelio je u komentaru nevjerovatnu, gotovo filmsku priču u kojoj je Brko herojski spasio živote desetak vojnika. Tragom te priče, Spaić je za MH detaljnije govorio o ovom događaju te za naše čitaoce podijelio još dvije zanimljive priče u kojima je Nedeljko glavni protagonista. Internet magazin ”Moja Hercegovina” je danas posjetio Nedeljka Ninkovića, a kako je januar vrijeme slavlja, red je i da se Brko počasti, pa smo ga iznenadili jednim paketom. On nam je rado otvorio vrata svog trošnog doma i podijelio sa nama reakcije ljudi koje su došli do njega, rekavši kako su već mnogi obećali pomoć, a nakon objavljivanja teksta, pozvan je u MZ Donje Police kako bi se našao način za neku vrstu pomoći. Drugar iz djetinjstva, Željko Gudelj, koji nerijetko izlazi Šuku u susret, pročitavši tekst, počastio ga je patikama i punom kesom farmerica. Šuko se zahvaljuje svima i apeluje da bi mu sve lakše bilo da ima struju. Danas smo saznali da je Brko u mraku 12 godina, a račun iz aprila 2007. godine, kada je električna energija već bila isključena, pokazuje cifru od 2.142,87 KM. Internet magazin ”Moja Hercegovina” pokreće inicijativu za uključenje struje ovom istinskom ratnom heroju, čovjeku koji, u razgovoru za naš magazin, ni u jednom momentu nije iskoristio priliku i pohvalio se ratnim događajem koji mnogi ne mogu ni izmaštati.
Sinoć oko 18:00 neko me doziva po prezimenu ispod balkona. Izlazim na balkon, ugledam Šuka, koji mi palcem kazuje da je sve u redu.
”Burazeru, svi me zaustavljaju, kažu mi da je 500 ljudi na Fejsbuku lajkovalo. Reče mi onaj čo’ek iz Mjesne zajednice da dođem ujutro u 9 za neku pomoć.” – reče mi Brko i ode.
Dva dana ranije, u noći objavljivanja teksta Šuko – Brko iz parka za MH: U ratu sam im bio dobar a sad sam obični pijanac… , jedan komentar ispod teksta me je nagnao na gotovo cjelovečernje razmišljanje. U tom komentaru, Aleksandar Spaić iznio je nevjerovatnu priču o tome kako je Šuko otuđio Pincgauer i krenuo u spašavanje grupe od desetak vojnika koji su ostali na kritičnom mjestu, ne znajući za povlačenje. Koliko sam samo piva popio sa tim čovjekom, otpjevao pjesama, ispričao priča a da Nedeljko nikad nije ispričao ovu nevjerovatnu priču. Nije imao potrebu da se pohvali, da ”digne sebi cijenu”, kako to danas mnogi rade. Pomislih: Čovječe, on je istinski heroj tog prokletog rat*a. Diskretni heroj, kakvi heroji i jesu, Brko iz parka – Šugo, što bi rekli zlonamjerni. Taj čovjek zaslužuje bar osnovne uslove za život, a da je sreće, trebao bi uživati ogromno poštovanje za ratne zasluge. A da Brko ništa nije uradio u životu, ništa sem opisanog događaja, imao se rašta i roditi, njegoševski rečeno.
Kontaktirali smo Aleksandra Spaića koji je rado podijelio svoju priču o ratnom prijateljstvu sa Šukom, prijateljstvu koje je počelo tek nakon akcije ”Kurvini sinovi”.
”Bilo je to 27. maja 1992. godine. Šuko je došao po nas oko 2 sata poslije ponoći. Bio je u interventnoj četi Lazara Šarabe. Grupa od nas desetak vojnika nije znala za povlačenje JNA i ostali smo u Ravnom. Tu bi i ostali 100% da se Nedeljko nije pojavio niotkud u ukradenom Pincgaueru i rekao nam ”Silazite žalosna vam majka, izdali su vas ku**rvini sinovi”. Kad je taj Pinc prošao preko mosta pod Ravnom, most je dihnut u vazduh. Stižemo u Dubljane kao interventna četa čiji je Brko već bio član. Tada smo ga i upoznali, nikad ga prije toga nismo vidjeli. Volio me je, zvao me Mali. Od tada smo bili gotovo nerazdvojni, volio je biti sa nama, a zajedno smo obišli mnoge položaje. Kad smo došli u Dubljane u tom Šukovom Pincgaueru, dugo ga nije htio predati, govorio je: Ne dam ga ku**rvinim sinovima. Na kraju je vozilo ipak vraćeno.” – govori Spaić za naš magazin.
On nam je ispričao još dvije zanimljive ratne priče u kojima je Šuko igrao glavnu ulogu.
”Bio sam sa njim kad mu je ranjen brat Miro, skupa smo ga previjali. U kratkom periodu u selu Orah biva ranjeno 7-8 ljudi. Njegov brat teško ranjen u predjelu grudi. Šiklja krv, prevrće očima, Šuko ga drži i govori: Gotov je! Rekavši to, ugleda bocu Štoka, reče mi: Mali, daj taj Štok. Razvrne mu usta i naspe Štoka, ovaj počne krkljati i dođe sebi. Kaže mi Brko kasnije: Vidiš Mali da ra**kija valja. Borba iznad Huma na Čuli. Obećano nam je da ćemo dobiti brentaču vina ako odbranimo taj položaj. Sačuvamo položaj a Brko neće da ide dok ne dobijemo obećano vino. Te, traži vino.” – rekao je Brkov ratni drug za naš magazin i dodao:
”Je**bi ga stari, to ti je život. Dovoljno je reći da 95% naših ratnih drugova ne dolazi na postrojavanje za Dan brigade jer osjećaju da su izdani i ostavljeni.” – završava Spaić.
Jutros oko 8:30 krećem prema Brkovom stanu. Znam da ga je kući teško naći, ali da je u jutarnjim časovima to najlakše. Sjetih se i da mi je rekao da će u 9 časova otići do Mjesne zajednice. Nije red ići u goste praznih ruku, odnesoh mu nešto hrane, kolača, keksa i obavezne cigare i pivo. Jedno svijetlo a jedno tamno. Kucam na trošna vrata. Brko otvara, smije se. Pitam ga može li se ući, odgovara: Vazda burazeru.
”Evo, ovo ti je moja ”paščara”, tu ti prenoćim, je**bi ga. Nemam volje da ovo sredim, ovdje ti samo prenoćim i to je to. Šta ću, da imam struju, sve bi mi, čini mi se, bilo drugačije.” – počinje Brko neobaveznu priču. Zahvaljuje se na darovima uz konstataciju da ne može ujutro jesti ali da će se kasnije dobro ”omastiti”. Čim je ”šmeknuo” pivo, otvorio ga je, izbor je pao na svijetlo pivo, tamno čuva za kasnije.
Palimo cigaretu, Brko pita koliko je sati, neće da zakasni u Mjesnu zajednicu.
-Burazeru, prilaze mi ljudi, obećavaju da će pomoći, moj drugar iz djetinjstva, Željko Gudelj, koji mi često pomogne, kad je pročitao taj tekst, kupio mi patike i punu kesu farmerki. Hvala mu, to je moj burazer. Odmah me našli iz Mjesne zajednice, kažu da dođem da skontamo neku pomoć. Hvala ti, kažu svi da je tekst dobar, da smo im jeb**ali kevu. Neka znaju priču, neka se i mene neko sjetio.
-Brko, ti si im je**b’o kevu, to je tvoja priča! – promrmljah više za sebe.
Pitam ga za struju, ima li neki račun, rekoh mu kako su se javili čitaoci sa željom da pomognu. Traži račun, nalazi jedan iz aprila 2007. Kaže da mu je u tom periodu isključena struja. Dakle, 12 godina poslije rata su se skupljali ti računi da bi mu struja bila isključena, te 12 narednih godina provodi u mraku. Danas će mnogi reći kako ne mogu pola sata bez interneta, a kamoli struje. Eto, Šuko već 12 godina živi bez nje.
Od rata do 2007. kada mu je isključena struja, Brkov dug iznosi svega 2.142,87 KM
Pitam ga šta mu je najpotrebnije, pored struje, koju apostrofira kao nešto što bi mu u velikoj mjeri olakšalo život i skratilo duge dane, provedene uglavnom na ulici.
”Samo struja burazeru, sve ostalo bih lako. Evo imam televizor, pa bih pogledao nešto, bojler mi je riknuo ali to bih ja sredio, samo da struju imam. Nisam je ja nikad ni trošio mnogo. To su sve mali računi bili ali se nakupilo od rata pa na ovamo. Ih, a na ovu cifru dođu kamate za sve ove godine, garant su velike.”
Pominjem mu žiro račun, kaže da je imao tekući račun u jednoj banci, ali da je vjerovatno ugašen, pada dogovor da sutra ili prekosutra odemo i otvorimo mu račun. Ipak, Šuko insistira da mu se nađe neki posao, da radi koliko može, tačnije koliko ga zdravlje služi. Žali se na leđa, otežano hoda, malo zbog činjenice da je tek ustao, a malo više zbog hroničnih bolova koje trpi.
Pominjem mu komentar o njegovom hrabrom činu a na pomen autora komentara, Aleksandra Spaića kaže:
”Kako ga ne znam burazeru. Dobar je Mali. Pozdravi Aca.”
Požuruje me, ponovo pita koliko je sati, odlazimo zajedno prema prostorijama Mjesne zajednice. Usput mu govorim da je ideja magazina ”Moja Hercegovina” da se pokrene inicijativa o otpisu duga i da se što prije obnovi priključak. Kaže da on svakako nema da plati taj dug a da mu je muka da narod odvaja i plaća taj dug. Dodaje da su mu ovih dana već neki pomenuli kako treba insistirati na otpisu duga i da su mu obećali da će raditi na tome, u skladu sa mogućnostima.
-Ne mogu ti ja tako brzo ići, uspori malo.
-Dobro Brko, lagano ćemo.
-Jesmo li okasnili, neće me čekati oni.
Dolazimo do Mjesne zajednice, zavjesa navučena preko vrata, čini nam se kao da ne radi. Uz konstataciju da smo zakasnili, Šuko se sprema za ”silazak” u grad.
-Rade bolan, ajde upadaj, konstatovah otvaranjem vrata. Brko ulazi, već neko razgovara. Pozdravljamo se uz dogovor da ćemo se opet vidjeti za koji dan.
Čudo je ovaj Šuko, pomislih odlazeći. Posjeduje nevjerovatnu energiju uprkos životu koji je sa njim najčešće bio na Vi. Motaju mi se po glavi slike iz njegove ”paščare”, enigmatika ispod stola, boce piva u polici a na polici plišane igračke. Zidovi ruinirani, sve je dobrano rasklimano. Prilično neuslovno za nekoga ko je dao veliki doprinos u ratu, pokazavši ogromnu hrabrost i ljudskost.
Dvanaest godina nakon rata imao je struju. Sljedećih dvanaest godina je u mraku. Možda je sada pravi trenutak da se stavi tačka na taj začarani krug i igru brojem 12. Stoga, internet magazin ”Moja Hercegovina” apeluje na nadležne, prvenstveno na preduzeće ”Elektro – Hercegovina AD Trebinje” da se Nedeljku omogući život dostojan čovjeka. Otpisom dugovanja koje, ruku na srce, nije veliko (načelnici i gradonačelnici u RS imaju u prosjeku skoro duplo veću platu od ovog iznosa), dalo bi se na značaju boračkoj kategoriji, koja je itekako ugrožena i diskreditovana, poslala bi se snažna poruka da njihovo djelo nije zaboravljeno, da nisu prepušteni mraku. Nakon otpisa duga, uslijedila bi akcija uplaćivanja novčanog iznosa na ime navedeno na računu. U tom slučaju, Ninković bi se uplatama građana pretplatio, pa ne bi dolazilo do ponovnog isključenja struje. Sve bi se to moglo ukoliko bi postojala volja. A za ovakve životne priče volja ne smije dolaziti u pitanje. Redakcija magazina ”Moja Hercegovina” napisaće nadležnim službama dopis u kojem se zahtjeva hitno uključivanje struje Nedeljku Ninkoviću, a svi vi, dragi čitaoci, možete dati svoj doprinos tako što ćete posjetiti ovog čovjeka, adresa je navedena na računu za struju, a ukoliko se nadležni ogluše o ovu inicijativu, postoji alternativa da se, u skladu sa mogućnostima, na ime navedeno na računu za struju, uplati iznos kako bi se ovaj dug što prije sanirao. Takođe, pozivamo medije da podrže ovu akciju. Što se tiče posjete, Šuko je kod kuće uglavnom u jutarnjim časovima, a do njega ćete doći lako, kod vrtića ”Naša radost” u Policama, koga god pitate, reći će vam gdje živi Šugo, a vi ih ispravite, recite da je on Šuko i odnesite mu nešto hrane, odjeće i ne zaboravite pivo. Danas sam donio dva piva, svijetlo i tamno, kao simboliku svih tih mračnih godina, uz nadu da će Brko u budućnosti, obasjan svjetlošću televizora, piti isključivo svijetlo pivo. Ne dozvolimo da Šuka opet izdaju!
Izvor: Igor Svrdlin / Moja Hercegovina
Neka se otvori neki ziro racun pa da mozemo i mi sa strane da uplatimo po neki dinar!