Prije je bilo sve slađe i zdravije

Život na selu, danas, u vrijeme modernih tehnologija i ubitačnog tempa koji nam je nametnut, možda je puno kvalitetniji nego život u gradovima, kaže Jelica Živić, sedamdesetjednogodišnja Crnjelovčanka, koja izuzetno dobro nosi teret godina i obaveza na svojim plećima.

“Nas djece je nekada, naprimjer, bila puna kuća. Morali smo slušati starije. Čekali smo na dvorištu da nam majka  napravi cicvaru, poparu. Išli smo u školu u jednoj obući, tako je bilo. Kad jedno dijete dođe iz škole, drugo uzima njegovu obuću i ide u školu. Bilo je nekada sve drukčije. Kad smo porasli, išli smo na prela, kopali smo na njivi, organizovali mobe, pjevalo se, družilo. Sada je nastupilo neko novo vrijeme. 

Kad sam stasala u djevojku, imala sam i momke. Ali, tako je vrijeme bilo, s momkom  kad sjediš, onda moraš da sjediš daleko, pa da ti on drži klupče. Kućice su nekada bile s jednim ili dva odjeljenja. Kreveti su bili skovani od dasaka i na njima su bile slamarice. Tu poliježemo nas po četvero djece, koliko nas ima. Niko nije imao svoju sobu odvojeno”.

Jelica kaže da su i u takvim uslovima čeljad bila zdrava i da su dobro napredovali. Sjeća se kada su djeca skupljala nepožnjevenu pšenicu poslije kosidbe, te su je nosila u magacin i od dobijenog novca kupovala sebi šarene suknje i šalove.

“Poslije smo brali maline, kupine, pravili sok od toga. Išli smo na njive, kopali i drugom i sebi, ali smo bili zadovoljni i sretni. Imali smo jednu kravu, pa čekamo da je majka pomuze i da nam pripremi cicvaru.Djeca nisu sjedala sa starijim članovima za sto. Nekada se pila kava “divka”, nije bilo ove kave. Uoči udaje, pripremala sam darovinu, ruvo za udaju. 

Ne možeš u kuću budućeg muža doći praznih ruku. Iz svekrove kuće nekada se unazad, kako mi kažemo, naopačke izlazilo, jer ne smiješ starijem okrenuti leđa. Bio je to znak poštovanja. Roditelji su nas savjetovali da tuđu kuću treba poštovati. Mi smo starije pažljivo slušali i prihvatali njihove savjete”, kaže Jelica Živić.

Ona kaže da je većini na selu, što se tiče seoskih radova, bilo podjednako i lako i teško, jer za bolje nisu ni znali. Na njivu se nosila proja, sir i kajmak, luk. Kaže da je umornom i gladnom čovjeku proja bila slađa i ukusnija od meda. Somun, odnosno pogača pekla se izuzetno rijetko.

Jelica kaže da se na selu danas kudikamo bolje živi, ali da je narod vječito nezadovoljan.

„Ko ima previše, njemu, opet, nešto ne odgovara, a ko ima manje, možda je i zadovoljniji. A u naše vrijeme, kad danas na njivi nabereš zelja, pa skuvaš, to je bilo slađe od meda. I bilo se zdravo, nisu djeca išla ni doktoru. Baka Jela ima petero unučadi, tri studentkinje, jednog srednjoškolca i jednog osnovca.

Izvor: Semberskenovine

 14 

1 Komentar

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.