Putovanje na Hilandar je događaj i doživljaj za svakoga onog koji dođe na tu Svetu zemlju, da kroči svojom nogom u manastir koji je sagrađen 1194. godine na inicijativu Svetog Save, a u to su su uvjerili biciklisti BK „Leotar“ i motoristi koji su se vratili sa pokloničkog putovanja.
Željko, Aljoša, Zdravko, Blagoje, Luka, Srđan, Đuro i Marija na biciklima, uz motoriste Ljuba, Milosava, Ilije, Mladena, Nebojše, Vladimira i logističku podršku Velibora i Dejana otisnuli su se na put dalek 900 kilometara.
Osim Blagoja Rosandića koji je već dva puta boravio na Hilandaru nijedan od ostalih putnika na pokloničkom putovanju nije bio na Svetoj gori.
Pretpostavljali su da ih čeka do cilja puno prepreka, zamki, iskušenja, teškog i napornog puta, temperatura i od preko 40 stepeni, jedan dan ih je pratila kiša oko 30 kilometara, u pojedinim trenucima vjetar u prsa, a u nekim momentima bilo je i više od toga kada su htjeli da ostave biciklo, ali vjera i duh su uvijek pobjeđivali. Uz sve to bila je prisutna šala, smijeh, zezancija, vicevi, koji su bili melem za dušu i osvajanje novih kilometara do cilja.
„Kamion sa 400 konja pa stane na tu uzbrdicu, a mi sa jednim konjem izađosmo“ prokomentarisao je Đuka, a nakon toga svi su se grohotom smijali kada su izašli na najveći uspon na putu koji ih je podsjećao na stari put od Risna do Cetinja.
Marija Pajović se priključila biciklistima u Podgorici imala je jaku volju i želju da sa ostalim članovima BK „Leotar“ dođu do cilja. Prema njenim riječima borba sa samim sobom je najteže,radila je na kondiciji da pređe bajk turu života. Tokom vožnje jedina žena među muškarcima, svi su je držali kao malo vode na dlanu, iako ona to nije tražila shvatila je da je na ovaj put krenula sa pravim društvom i drugarima koji je ne bi nikada iznevjerili.
„Ja sam svoj san ispunila, došla sam do Uranopolisa i tu je bio kraj mog putovanja jer je odlazak na Svetu goru dostupan samo muškarcima, ali su oni zapalili svijeće i u moje ime“ ponosno je rekla Marija.
Zdravko Rosandić ljudina iz Nikšića je svojom pažnjom, srcem, ljudskošću, osvojio srca svih putnika namjernika. Dužinom cijelog puta bio je uvijek pri ruci da se nađe svakom koji je bio u nevolji, a sve je to radio sa osmijehom na licu.
„Zahvaljujem se mojim drugovima iz kluba na ovom putovanju jer me je ono obogatilo duhovno,upoznao sam nove predjele, kulture, a neprocjenjivo je bogatstvo što sam stekao i nove prijatelje“ iskren je Rosandić.
Najduži put biciklom je prevalio Srđan Šuškavčević koji je ispedalao 928 kilometara.
Na početku je imao peh, jer mu se otkinula žica na felni, ali uvjeren da može i mora dalje uspjeo je da sa krivudavom felnom stigne do Trebinja i u toku noći spremio biciklo za nove putešestvije.
Đuro, pun šale, viceva, šupljih, a uz svojih 130 kilograma dok je okretao pedale nije se primjećivalo da ima toliku kilažu sve do momenta kada je zadnja guma eksplodirala. Ali tu je bio neizbježni Luka koji je svojim zlatnim rukama brzinski odradio-okrpio gumu za nastavak puta.
Kada su stigli do Uranopolisa njihovoj sreći nije bilo kraja, a niz lice mnogih od njih su počele da teku suze radosnice.
Čim su spustili nogu na Hilandar svim biciklistima i motoristima zaigralo je srce, osjetili su neku natprirodnu silu u sebi, olakšanje, duhovnu smirenost, tišinu, mir i spokojnost. Ono što su mislili da će ih dočekati, pretvorilo se u još nešto ljepše što se ne može opisati riječima, fotografisati, snimiti već samo doživiti.
Sunce je svom silinom zasijalo, a njihovo srce zaigralo kada su imali čast da budu sa Visokoprepodobnim arhimandritom Metodijom koji je iguman Svetog manastira Hilandar.
Prema njegovim riječima svi oni koji su došli na Hilandar osjetili su osjećajniji, a iznad svega duhovnu moć ovog mjesta povratkom u svoje sredine promijenili su se. Postali su smireniji, duhovniji, staloženiji, prosvjećeniji, a iznad svega duhovniji.
To osjećaju i svi oni koji su bili na ovom pokloničkom putovanju iz dana u dan u svom životu.
Leutar.net
Foto: Željko Miletić aka Ж.М.
Ostavi komentar