Momčilo Momo Kapor predstavlja jednog od najpoznatijih srpskih književnika i umjetnika. Rođen je 8. aprila 1937. godine u Sarajevu, za koje ga vezuju jako loše uspomene. Naime, tokom bombardovanja Sarajeva u Drugom svjetskom ratu sakrio se zajedno sa majkom Bojanom i bakom u staru tursku kuću. Bomba je pala direktno na kuću i Momo je jedini preživio ovaj napad samo zato što ga je majka zaštitila svojim tijelom. Sam kaže da je ispisao stotine stranica da bi uspio nekako da se otarasi ovog košmara, ali ti pokušaji bi uvijek bili bez uspjeha.
Završio je Akademiju likovnih umjetnosti u Beogradu. Tu počinje njegov život pravog boema koji njegov otac nikad nije odobravao. Momo je volio druženje sa „opasnim momcima“, mafijašima iz Njujorka. Takođe, bilo je poznato da provodi vrijeme sa Boškom Radonjićem, koji je bio povezan sa mafijaškom porodicom Gambino. Čak je i u par navrata slikao njihove žene i ljubavnice.
Nakon njegove smrti 3. marta 2010. godine osnovani su Fond Momo Kapor i Zadužbina Momo Kapor. Počele su se dodeljivati i nagrade Momo Kapor. Prvi je ovu nagradu dobio Emir Kusturica za knjigu Smrt je neproverena glasina. Čak i jedna ulica u Beogradu nosi ime ovog velikog književnika.
Književnost Moma Kapora odiše lakim stilom, jednostavnim, jasnim konstrukcijama rečenice, ali i jakom porukom. Zainteresovanost za njegova djela je sve više rasla, da bi danas u opusu njegovih djela bilo dvadesetak izdatih knjiga koje se prevode na različite svjetske jezike. Najpoznatija njegova djela su: Una, Beleške jedne Ane, Knjiga žalbi, Sanja, Poslednji let za Sarajevo…
Momo je pisao o ljubavi, ženama, političkoj situaciji, o Beogradu koji je toliko volio i uopšteno o životu. Znao je da uvuče čitaoce u način razmišljanja svojih likova, tako da se sa njima svako može vrlo lako identifikovati. U sljedećim citatima namjerno je preskočen vrlo poznati citat Posle ljubavi iz knjige Una.
Momo Kapor ima nebrojeno drugih dobrih citata pored ovog.
Momo Kapor citati– Skitam i pričam… tačnije, pišem
„Živjeli normalni poljupci, na čelu sa poljupcem u čelo!”
„Ja uopšte mislim da najčudniji ljudi izgledaju vrlo konvencionalno, vrlo standardno. Jer čovjek koji je zaista čudan iznutra, onaj koji je u dubokom nesporazumu sa svijetom koji ga ne prihvata i ne shvata, ne osjeća nikakvu potrebu da se ukrašava spolja, da privlači ičiju pažnju. Naprotiv! On želi da se sakrije. Ima li čudnijeg ljudskog stvorenja od Kafke, na primjer, a on je gotovo čitavog života radio u jednom osiguravajućem društvu u Pragu, ne razlikujući se spolja od ostalih činovnika.”
„Možda se sreća sastoji u tome da na vrijeme prestanemo sa trkom za srećom? Da stignemo do života prije no što nam ljekari zabrane pušenje, alkohol, hranu, kupanje, sunčanje i ljubav?”
„Danas svako ima mobilni telefon, ali mnogi nemaju kome da telefoniraju. Nikada sastaviti sva dobra.”
„Teži i od građanskog i od vjerskog rata je onaj koji svako vodi sam u sebi.”
„Stvari ne vrijede onoliko kolika im je cijena, već onoliko koliko smo u njih uložili ljubavi.”
„Vidite, draga moja – rekao je drugarici Mitrović – svijet je danas isuviše slojevit da bi se mogao obuhvatiti ili objasniti samo jednom ideologijom, ma koliko ona bila napredna, avangardna i svespasavajuća… Htjeli mi to ili ne, možemo reći da živimo u doba krize ideologije.”
„Hodajući, učio se da živi bez Une. Da korača, istina, kao rekonvalescent, ali, ipak, da korača. Da jede. Da pije sam. Da diše, da spava, da se smije, što mu je najteže polazilo za rukom.”
„Traži se jedna polovna nedelja, bez vijesti o nesrećama i ratovima! Traže se prijatelji, makar dotrajali, svi oni iščezli, raseljeni, izgubljeni, poženjeni, traže se svi oni što su nas raznosili komad po komad, dio po dio: dijelove našeg vremena, naše ljubavi, traže se da vrate ljubav.”
„Čovek može da kaže da mu život nije promašen ako može bar jednu jedinu stvar da uradi bolje od drugih.”
„Nova godina je za amatere, za one koji nikada ne ostaju poslije ponoći u kafanama.”
„Ne treba se plašiti samoće. Ona je plemenita, ona je dio našeg života, baš kao i okupljanje. Ali nju ne može svako da izdrži! Ona nije za slabe, koji neprestano moraju da budu okruženi drugima da bi zaboravili koliko su slabi. I ne može svako iz svoje samoće, poput školjke, oblikovati biser i pokloniti ga drugima. Jer, poznato je: ne pravi svaka školjka biser.”
Izvor: Kultiviši se
Be the first to comment