Nataša je majka šestoro djece i uspješan inženjer

Nataša Šemić, rođena u Lipljanu, pedesetgodišnjakinja, majka šestoro djece, načelnik Odjeljenja za investiciono održavanje poslovnog prostora Sekretarijata za imovinske i pravne poslove Gradske uprave grada Beograda, jedna je vrlo dinamična, organizovana i uspješna, lijepa, majka i žena.

Sa Rankom Šemićem, poznatim pjevačem, sklopila je brak 1990.godine, i živjeli su u Prizrenu. Već sljedeće godine diplomirala je na Građevinsko-arhitektonskom fakultetu u Prištini u roku, sa prosjekom 8,46.

– Fakultet sam završila poslije rođenja našeg prvog djeteta – sina Ognjena koji je danas master građevine, zaposlen u Novom Sadu. Sad kad pogledam unazad, vidim koliko je sve to bilo naporno. Ali, imala sam veliku podršku roditelja i ljubav moga divnog supruga.

https://www.facebook.com/photo.php?fbid=1643580339068294&set=p.1643580339068294&type=3

Nataša je zadržana na Građevinsko-arhitektonskom fakultetu u Prištini, kao asistent-pripravnik. Zatim je rodila drugo dijete Zoranu, koja je apsolevent na Šumarskom fakultetu, zaposlena u jednoj agenciji. Po rođenju drugog djeteta Nataša je zbog porodice i putovanja prešla da radi u JKP Cvilen u Prizrenu, kao rukovodilac investicija.

Rađala i pod bombama, u Prizrenu

„Poslije drugog djeteta bio je period kad sam mislila da je to to, i da smo srećni sa dvoje djece. Pokajala sam se i 1997.godine i „desila se“ Anđela, naše treće dijete, ona je student druge godine na Fakultetu političkih nauka-smer međunarodni odnosi. Od Anđelinog rođenja, sam u stvari, i prestala da radim do 2008. godine“, priča Nataša.

U ratu 1999. godine, pod sijvećama u bolnici u Prizrenu, i pod bombama, Nataša je rodila četvrto dijete, sina Mihaila koji je ove godine maturirao u 13. Beogradskoj gimnaziji.

„Iste godine 14. juna, sa četvoro male djece, Mihailo ima samo mjesec dana, napuštamo Prizren, napuštamo Kosovo i Metohiju, istjerani iz svog doma, ostavljajući za sobom kompletan dio života. Nastavljamo da živimo u Beogradu. Bilo je potrebno da jedno od nas bude uz djecu. U tom periodu sam potpuno objasnila sebi da je porodica iznad svega i da treba da se posvetim djeci u potpunosti. Rađam Teodoru 2001. , ona je učenik Tehničke škole u Beogradu i Nikolu 2006. godine, koji je u petom razredu osnovne škole“, kaže Nataša.

Nije lako kad ostanete u drugom stanju peti, pa šesti put… nije lako ni fizički, a da ne pričam o trenucima kad sam uistinu pomišljala – zar opet…

„Teško je odreći se ličnih ugodnosti, da ne pričam o svijetu – svi vas gledaju kao ludu, glupu, zaostalu…. Volimo djecu a potičemo iz porodica gdje su naši roditelji imali po troje djece… a naše bake po šestoro…“, sjeća se Nataša.

„Naravno da je to sve dar od Boga… jer kad smo 1999. ostali bez igdje ičega – kuća opljačkana, a Ranko sve vrijeme rata na samoj granici prema Albaniji… a mi ostali živi i zdravi, bili smo srećni što smo „na broju“. U Beogradu sve iz početka… Počela sam ponovo da radim tek 2008. godine…“

Blagodat porodičnih okupljanja

„Subota i nedelja su dani kad se okupljamo… Svi volimo te ručkove i večere kad smo zajedno. Mnogo je važna zajednica, da djeca vole svoj dom. Tada se ispričamo, smijemo, dogovorimo, radujemo a i tugujemo… Najviše volimo Badnje veče, Božić, Vaskrs, našu slavu Svetog oca Nikolaja, kad je sve svečano u slavu Boga – to su trpeze ljubavi i one su najljepše…“

„Rođendane ne slavimo , ali obilježimo i to je prilika da se okupimo sa bakom i dekom, a tetke i stric ako stignu dođu i oni sa svojim divnim porodicama i to su divna okupljanja…“

Geplaatst door Наташа Шемић op Vrijdag 9 maart 2018

Nikola je najmlađi pa je, kako majka kaže, ipak malo razmažen… ili prezaštićen, ali to će ova porodica da ispravi. Nikola je dijete novih informacionih tehnologija. Porodica insistira na druženju, ali se i to završi sa mobilnim u parku…

„Živimo na 54 kvadrata u stanu mojih roditelja. Iskreno – to jako malo.“

„Institucije GO Savski venac – u kojoj sam radila i Gradska uprava grada Beograda, u kojoj sada radim po tom pitanju nisu se pokazale zainteresovanim za bilo kakvu pomoć u obliku nekog proširenja stana…“

Ispite spremaju u čitaonicama

Dok su mali – u osnovnoj školi, djeca porodice Šemić uče zajedno – gde god nađu malo tišine, ili sa majkom Natašom ili sa nekim starijim djetetom. Pomažu jedni drugima. A na fakultetu, Šemići uglavnom uče u čitaonicama…

U kućnim poslovima pomažu svi. Nataša voli uređivanje doma i to se odmah vidi, ali joj pomažu svi u kući.

„Ranko je moj veliki pomoćnik, on sve nabavlja, ja ne znam šta je to pijaca… i voli da kuva. I djeca vole da kuvaju ponekad neke svoje specijalitete…“

Porodica Šemić je najviše pažnje poklanja obrazovanju i razvijanju talenata kod svoje djece. Vole sport i muziku…

„Ognjen i Zorana su uz našu veliku podršku bili prije dvije godine u Americi na Aljasci u gradu Enkoridžu, što smatram našim velikim zajedničkim uspjehom, napominje Nataša. Išli su kao studenti, kroz program WORK AND TRAVELL, na pet mjeseci boravka i rada u Americi. Nije bilo lako, obavljali su sezonske poslove, ali im se želja ostvarila. Stekli su iskustvo, prijatelje, naučili jezik…i tada sebi platili obilazak Las Vegasa, Los Anđelesa, San Dijega,Čikaga i Njujorka…“

„Trudila sam se da im pružim što više nježnosti i ljubavi. Tata je ponekad malo i strožiji – tako i treba. Iskrene ljubavi ima, da ih ničim ne uslovljavam nikada… da ih volim i kad pogriješe… da ih slušam. Bilo je i galame kad sam bila mlađa, sad ne galamim- vrlo rijetko…“

„Mnogo je važno sačuvati ih od tog kritikovanja pred „svijetom“. Dijete je najvažnije. Roditelji volite svoju djecu… ljubite ih i hvalite ih… polako, sa ljubavlju, sa smirenjem…“

„Djecu vaspitavamo da prije svega veruju u Boga i da se Bogu mole, da budu dobri, časni, pošteni, mudri i vrijedni ljudi, da vole bližnje, da ne budu zlobni, da žive u istini i ljubavi, bez licemjerstva i lukavstva, da vole svoj dom i porodicu, da poštuju druge ljude i njihove običaje i vjeru, da brane sebe i svoje, da vole svoju otadžbinu, da se trude, uče i rade“, rekla nam je Nataša.

НАТАША ШЕМИЋ, мајка шесторо деце, рођена у Липљану, дипломирани инжењер грађевине… Живот после рата 1999. године и…

Geplaatst door Slavica Djukic op Dinsdag 10 juli 2018

 

Autor: Slavica Đukić
Izvor: Jedinstvo

 132 

1 Komentar

  1. Sjajno!! Kakav borac, majka, legends I uspesna zena svoje porodice. Ovakvih vesti Nam dajte I nju na naslovnu stranu svih casopisa! Ona bi trebala biti idol mladjima!

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.