Usna harmonika

I sada, nakon dvadeset i pet godina, izranjaju slike prošlosti kao da se nije pomjerilo vrijeme, kao da tek sada osjećam prošlost i tu mladost. Sve suze sleđene u duši i strah od nečeg nepoznatog i smrti,  sada izranjaju u vidu sjećanja i čudnog osjećanja da si star i umoran, stariji od zemlje, čini mi se da sam  Atlas i na sebi nosim zemlju za sva vremena, a u duši mi još stoji zaleđena suza, suza dječaka od petnaest godina, čeka…  bolja vremena.

Bješe to neko čudno vrijeme. Dođe ti da odeš, ali nemaš gdje. Rat je. Kažu tako. Letio bi. I sa krilima i bez njih. Ali nemaš kuda. Neke čudne ptičurine nadlijeću i ispuštaju užasne zvukove, kao da grmi,  puno ih nebo, ”sačuvao bog” reče mati. Baka se sklupčala u ugao i krsti se i vjerovatno tiho moli uz brojanicu. Valjda Bog čuje, tako mi rekoše.

Naš podrum nalazio se duboko u zemlji i nekoliko ljudi iz komšiluka krilo se kod nas u vrijeme bombardovanja. Kada krenu sirene za napad, trče ljudi, ne zna se ko prije ide, strah ili oni. Tako je uvijek u vrijeme napada, a kada prođe svi se nekako sumorno vuku kući kao da im je žao što idu, a nije, već osjećaj da će uskoro ponovo trčati nazad ubija život lagano u njima. Stari komšija Simo, stigao je poslednji u sklonište, nekad bi došao, a nekad ne. Sin mu je poginuo. Bio je u autu kada je pala granata pored njega. Drhtavim glasom i sa nekim uzbuđenjem započe: ” Čuo sam, priča Božo Mirkov, juče stigao sa ratišta, dolje na Bobanima jedna naša četa naišla na njihove i kaže osuše vatru po nama, i čudo se dogodilo, nijedan metak ih ne dotače… Kažu da tvoj Mitar zazva Bogorodicu i da ih je ona zaštitila, ”Moli se Drage, imaš za koga”, reče i zaplaka. Majka se ustala i zagrli ga. ”Proći će ova prokletija, i biće sve opet dobro”, reče mati. Tog dana dugo su gađali. bilo  je kasno u noć kada su se sirene oglasile za prestanak bombardovanja. Majka me hrabrila da se ne plašim. I nisam. Bar sam tako mislio. Jer strah je istinski nastao kasnije dok je vrijeme prolazio, a sjećanje na druge ljude nestajalo i vijorilo se poput zastave bijele na bojnom polju.  Nešto se dogodilo u svima nama kada je komšija Simo ispričao šta se dogodilo. Nisu se više čule riječi, već uzdasi i tiha molitva moje bake, koja je odzvanjala duboko duboko u meni i još uvijek nosim tu muziku molitvenih riječi.  Mitar, moj otac bio je zaista tih dana na položaju, tenkovska jedinica, sa nekim čudnim sjajem u očima, ispričao je o tom čudesnom događaju na položaju, gdje je čudom molitve spasen život mom ocu i nekolicini momaka iz njegove jedinice..

Nakon nekoliko mjeseci zanijemile su sirene i više se nismo okupljali u podrumu. Otac se vratio sa ratišta, bio je nešto stariji nego ja sada. Izgubio je neku radost u očima iako sam vjerovao da je najvažnije ostati živ, da će taj nekadašnji sjaj u očima trajati zauvijek… ali neke se slike ne gube iz očiju, ono što vidiš to i pamtiš i nosiš, Bog zna samo šta su njegove oči vidjele u tom začaranom krugu i  vremenu, gdje sunce izranja samo kada utihnu udarci od granata, mina i ko zna kakve sve đavolje naprave. A ljudi nisu ljudi, već su to zvjeri obučene nekom nevidljivom silom ili čudom da prežive… još jedan dan…

Znam samo da se otac više nikada nije nasmijao niti sam mu vidio isti odsjaj u očima kao kada je pričao o čudu koje se desilo. I neka tišina je zavladala u našoj kući, a i u susjednim. Mnogi su bili ranjeni, a neki se više nikada nisu vratili… moj drug koji je bio stariji od mene samo tri godine nikada nije pronađen. Njegova majka se još uvijek nada… da će doći.

Jednom sam pitao majku što je ocu, ništa ne priča, ona samo uzdahnu i zaplaka… Baka moja sa brojanicom u ruci nekako glasno prošaputa, tako mi se učini njen govor tada: Sine nije mu ništa već vrijeme što je nestalo,  u njemu jeca za sva vremena… i nekako zagledana u podrum gdje smo se skrili tih mjeseci reče: Znaš, sinko, ovdje je naša porodica preko 120 godina i nijedan naraštaj nije bio bez rata, svaka je generacija svoju žrtvu dala, da bog da, da se sa ovim ratom sve svrši.. nasmija se nekako i reče meni je ovo treći rat i izdržah svakakva iskušenja, nakon svakog rata mislili smo neće više… a evo dočekah tri i svaki naredni je gori i teži..

Te jeseni baka je umrla… neka se tišina glasno osjeća i ja sam osjećao da je nestalo nečeg velikog u mojim grudima, osjećao sam njene riječi i još uvijek mi zasja njen lik pred očima kao kada sam bio mali i ona je tu i otac i mati…

Sada je neko drugo vrijeme, ponovo stojim na vratima doma mog, samo me u samoći kuća čeka i podrum gdje smo se skrivali. Nikoga nema. Raselili smo se. Zjape kuće same u okolini i mislim koliko li je sreće donijelo ikome ratovanje, same kuće bez ljudi i ljudi bez doma, svuda. I smrt. Sjedoh na zid iza kuće gdje bih se često nekada igrao i gorko zaplakah. Suze mi navukoše neko sjećanje na djetinjstvo i odjednom ispred mene oživje dvorište, zazeleni se trava procvjeta sve oko mene. Moj drug iz detinjstva koji je nestao u vihoru rata i ja; igramo se, bacamo se jedan na drugog i smijemo bez prestanka… čujem i rijeku, i vjetar, i zvuk usne harmonike zbog koje smo se često gurkali ko će ljepše i bolje da svira. Osjećam miris bašte tek zalivene, miris zumbula plavih i jorgovana što ih je baka posebnom ljubavlju zalivala miris slobode i vječnosti i mladosti,  sve u jednom dahu kao da vječno traje to vrijeme…

Ne znam koliko sam bio u takvom osjećanju, kada me je privukao neki zvuk. Okrenuh se i ugledah jednu mršavu siluetu u daljini… sjedi na čatrnji i čini mi se da đelje drvo… nešto govori i ja htjedoh da mu priđem. Vidjeh izdaleka da na sebi ima bijelu majicu sa nekim natpisom. Nešto me čudno probode u srcu dok sam prilazio. ”Zdravo Branko, čujem da si me tražio”. reče mi i ugledah meni dobro poznato mršavo lice moga druga iz djetinjstva koji je nestao tih godina kao mlad vojnik na ratištu. Prenerazih se, pa ti si živ – ote mi se iz grla, ”Miloše, brate, jesi li to ti…?”,  a on se nasmija i samo nastavi da obrađuje svoje parče drveta. Gledao sam ga netremice ni sam ne znam koliko dugo, htjedoh da ga zagrlim da vrisnem od sreće, ali on se ustade i reče: Znaš, Branko, onaj dan dođoh da se pozdravimo i nije te bilo , a ja sam morao poći… znaš već gdje… i ostavio sam ti nešto u ”zamku’,’ potraži… i krenu da ide.  ”Kuda ćeš sada”, nesvjesno rekoh. Kaže on meni:  ”Ne brini Branko naći će me”, mahnu rukom i nestade. Ne, rekoh u sebi ti si stvaran ne idi… dugo se nisam mogao oteti tom osjećanju nečeg stvarnog, a shvataš da tobom vladaju priviđenja od kojih ne možeš da pobjegneš. Tražio sam odgovor. I sve što sam našao bila je usna harmonika oko koje smo se uvijek prepirali… zaista je bila u ”Zamku”, tako smo zvali mjesto gdje bi se skrivali kada bi se igrali ”rata”… Dugo sam razmišljao o tom trenutku mog priviđenja za koje sam silno želio da je stvarno, o našem djetinjstvu, o mom drugu. Pa odvuče me misao da je možda živ, negdje sam i izgubljen, možda je izgubio pamćenje… kao kroz maglu izranjale su misli jedna za drugom, rojile se i zauvjek nestajale u vihoru stvarnosti i sjećanja. Zažmurim i vidim ga ranjenog i mučnog, ide kroz rastinje koje ga grebe po tijelu, sam i uplašen traži put i nestaje u magli, nestaje zauvjek… Tražio sam svuda ime Miloš Hajduković, ali svuda samo tišina i posljednje sjećanje kada je otišao. Rekli su pješadija kod Mostara. Tu sam ga tražio u spisima i shvatio da je ubrzo nestao čim je stigao u jedinicu.

Prebrali smo sve spiskove i po ko zna koliko puta, sve gdje bih pomislio da je mogao biti. Ostalo je neki novi spisak sa Prenja da se vidi, ali bilo je malo vjerovatno da je tu. Trajala je agonija neko vrijeme, kada dođe pismo u kome stoji: Miloš Hajduković identifikovan, zauvjek. Nekako u meni je tada sve stalo, nije više bilo sjećanja, nije više bilo ničeg. Krug se zatvorio, krug u kome smo svi mi stradali, na različite načine, ali stradali, u duši rascjep koji vrijeme ne liječi već glođe i nagriza dok ne zaplovi i moja lađa gdje su zelenija polja, i dječija igra nikad ne prestaje…

Vera Basor / Leutar:Net

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Anti-SPAM Test *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.