Kako smo propali uz pomoć domaćih „stručnjaka“

Jedna porodica je proizvodila i prodavala cipele. To je bila velika porodica od 60 ljudi. Njih 50 je pravilo cipele, a 10 prodavalo. Imali su dobru maržu. 40% prosječno.

Jednog dana došli su im stranci i ponudili cipele 20% jeftinije, da prodaju kao dodatni asortiman. Marža na tim cipelama bi bila 50%, a one bi i dalje bile jeftinije od domaće proizvodnje. Kvalitet nije bio isti, ali u siromašnom selu, kao što je bilo naše, cijena je bila važna.

Šta se onda dogodilo?

Umjesto 50.000 komada domaće proizvodnje, sada se proizvodilo 20.000 komada, a 30.000 komada se uvozilo. Cijena koštanja domaćih cipela je porasla i zbog manjih nabavki sirovina, kao i zbog nepopunjenih kapaciteta pogona. Budući da su u fabrici svi bili porodica, niko nije htio nikoga da otpusti.

Stranci su još malo spustili cijenu i zarada na uvoznim cipelama se povećavala, a na domaćim smanjivala.

U trećoj godini prodavalo se 45.000 stranih i 5.000 domaćih cipela. Porodica je bila prinuđena da zatvori pogon zbog gubitaka. Pristali su da strancu prodaju firmu za 1 evro. Selo tj. lokalna samouprava, da bi pomoglo porodici, pristalo je da na sebe preuzme dugove.

Iduće godine, stranci su podigli cijenu cipela koje se više nisu pravile od kože, nego od skaja. Prave kožne cipele bilo je nemoguće kupiti.

Proizvođač mlijeka, koji je prodavao kožu za cipele, bio je prinuđen da podigne cijenu mlijeka da nadomjesti manjak zarade na koži. Stranci su počeli da uvoze mlijeko jeftinije od domaćeg. Proizvođač mlijeka je prodao krave i postao uvoznik mlijeka.

To mlijeko je bilo jeftinije od drugih i svi ostali proizvođači su prodali svoje krave, jer im se nije isplatilo da proizvode mlijeko. Iduće godine mlijeko je poskupilo.

Trave je bilo dovoljno jer nije bilo dovoljno krava. Nije se više đubrila. Proizvođač NPK đubriva morao je otpusti višak radnika, ali zbog predimenzionisanih kapaciteta samih pogona, pri ovom obimu cijena koštanja, proizvoda je bila prevelika. Stranci su počeli da uvoze jeftinije đubrivo. Obim proizvodnje je još pao, fabrika je ređala gubitke i morala je da se zatvori.

Stranci su ponudili da je kupe za 1 evro. Lokalna samouprava je pomogla i preuzela postojeće dugove. Stranci su fabriku zatvorili i otpustili radnike. Zadržali su monopol na uvoz đubriva, ali to je u tom trenutku bilo jako povoljno za nas jer fabrika nije pravila gubitke, a i đubrivo je bilo jeftinije. Iduće godine đubrivo je poskupilo, al nismo mogli da biramo.

Nestalo je cipela, mlijeka, krava i đubriva.

Nismo znali šta da radimo, pa smo platili strane savjetnike, koji su izračunali da je situacija lošija nego ranije i da sada uz fabrike moramo da damo i subvencije.

Nismo imali para da damo subvencije. Stranci su nam pozajmili pare da im platimo da nam uzmu fabrike. Sa kamatom.

Vladimir Lah

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.