Priča o Šindleru iz Kovina, Nijemcu koji je spasio 100 Srba od sigurnog strijeljanja

Kovinski folksdojčer Eugen Paul, ili kako ga u Kovinu zovu – srpski Šindler, ostao je zapamćen u pričama ovog banatskog mjesta upravo kao heroj koji je sačuvao 100 svojih sugrađana, Srba, od sigurne smrti. O Božiću, prije 75 godina, svojom glavom je garantovao za njihove, da ih ne strijeljaju njegovi sunarodnici.

Dogodilo se to druge godine okupacije u Kovinu. Zimsko doba, njemačka vojska je bila smještena u dvije škole. Nijemci su uoči Božića oranizovali igranku grožđe-bal. Madi njemački vojnik zagledao se u neku mladu Srpkinju. Savremenici su kasnije govorili da su njih dvoje, njemački vojnik i srpska djevojka, bili u vezi, a sin Eugenov, Aleksandar, tada devetogodišnjak, tvrdi da ju je njemački vojnik silovao. Kako bilo, brat djevojčin je riješio da tu sramotu opere krvlju. Sačekao je njemačkog vojnika i u dvorištu katoličke crkve ga ubio, piše portal Podunavlje.info.

Za ovakav postupak važilo je već ustaljeno njemačko pravilo – za jednog ubijenog Nijemca sto Srba.

U ulici u kojoj su živjeli Paulovi, gdje im je bio i mlin, Nijemci su već prikupljali srpske žrtve za strijeljanje. Paulovi su i prije rata bili gazde, njihov mlin, jedan od najsavremenijih u tom kraju, zapošljavao je mnoge Srbe. I ulica u kojoj je bio mlin zvala se Srpska.

Prema sjećanju sada već osamdesetčetvorogodišnjeg Eugenovog sina Aleksandra, u dva noću na njihovu kapiju došao je pukovnik fon Smekal.

– On, moj otac i stric, zatvorili su se u onu drugu kuću i nikako nisu izlazili. U neko doba me majka poslala da vidim, jer oni su vijećali do svanuća. Teo fon Smekal je bio Austrijanac, upravnik bolnice, ali i komandant grada, a Eugen Paul, u Kovinu znan i kao Jeni, i njegov brat su bili najugledniji tamošnji Nijemci. Zato je i došao da se s njima posavjetuje šta im je činiti. Kao ljekar, ipak humanista, ni on nije bio rad da se sprovede ovakva odmazda, da okrvavi ruke nevinima, ali nije imao rješenja.

Našli su ga tako što mu je Eugen garantovao da su sve to njegovi radnici, mada je među tih sto na brzinu pokupljenih Srba u stvari bilo samo njih šestoro koji su radili u mlinu.

– Garantujem za njih svojom glavom – bio je ubjedljiv Eugen, tražeći da ih puste. I bi tako. Umjesto da ih odvedu na fudbalsko igralište, gdje ih je već čekao streljački vod, Srbi su, iz svilare, u kojoj je bio improvizovan logor, pušteni kućama.

Međutim, priča ima i nastavak…

Dvije i po godine po oslobođenju Kovina, u svilari je ponovo bio logor. Ovoga puta partizanski, za Nijemce. U njemu Eugen-Jeni Paul, njegov brat, pa i tada jedanaestogodišnji sin Aleksandar.

Slučaj je htio da jedan od stražara bude iz njihove ulice, one u kojoj su kupili Srbe za strijeljanje, i kada je prepoznao Jenija proširio je glas. Kovinci su namah došli do starješine logora, da pokušaju da mu objasne koga su zatvorili. Ostala je priča da je ovaj, pošto mu je rečeno da je Paul spasio sto Srba sigurne smrti, kazao: „Pa dobro, ako je tako, nek tih 100 skupe po 10 hiljada potpisa koji garantuju za njega, i ja ga puštam“.

Srećom pa komandantu matematika nije bila jača strana. Kovin je u to vrijeme imao tek nešto više od pet i po hiljada stanovnika, te bi ovolika količina potpisa bila nemoguća misija. Kovinci su tokom noći prikupili određeni broj potpisa. Komandant je održao obećanje, Paulovi su pušteni.

Nakon rata, kuća Paulovih je zajedno sa mlinom nacionalizovana, baš kao i ostala imanja ove porodice – 45 hektara zemlje, salaš sa tri lanca, tri automobila, kamioni, poljoprivredne i priključne mašine…

Eugen je nakon rata izvjesno vrijeme radio u svom mlinu. 1966. oprema iz mlina, kažu zbog navodne Kardeljeve sumanute ideje o potapanju Vojvodine, preseljena je u Ivangrad i mlin se nedugo zatim ugasio. Danas je ruševina. Eugen je potom bio i računovođa u kovinskom trgovinskom preduzeću, kada je i ono propalo, radio je u poreskoj upravi, odatle je i u penziju otišao. Umro je u dubokoj starosti 1987. godine. O događajima iz rata rijetko je govorio.

Eugen Paul, iako veoma zaslužan, danas nema ulicu u Kovinu. Ulici u kojoj je živio, u kojoj je bio i mlin, u kojoj se sve i odigralo, poslije oslobođenja je promijenjeno ime – umjesto Srpska sada se zove Vuka Karadžića.

Izvor: Blic.rs

 26 

1 Komentar

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.