Fotografije starog Trebinja

Život Trebinja u ranijim vremenima postojanja, posmatran sa starih crno-bijelih fotografija, u očima posmatrača osvješćuje duh grada, u koga su uklesane posvete različitih kultura. Ako bismo zagrebali daleku prošlost Trebinja, otvorićemo stranice na kojima je život pečatiran različitim civilizacijskim paradigmama-ilirskim, helenskim, rimskim, osmanskim, austro-ugarskim. Posebnost svakog od njih oblikovala je milje u kojem je grad rastao, čineći od njega svojevrsnu riznicu kulturološko-istorijskih raznolikosti.

Stare fotografije, sa tonom nostalgije, kao da mogu i da posvjedoče, ne samo o zabilježenom istorijskom trenu, već i o šumu rijeke Trebišnjice, hladne, ali prave blagodati grada, kao i o snazi kamenitog okruženja. Šarm mediterana, osnažen kamenim utvrdama i obojen licima prolaznika, priči i pričanjima naklonjenih, predstavlja ambijent u kojem se sve odvija po sebi znanom slijedu.

Za Trebinje i njegova rijeka je bila život, uzet sam po sebi, dubok, prolazan, ali neponovljiv. Trebišnjica je gradu dala posebnu draž, potapajući ga prirodnošću i bistrinom koja ga u valovima zapljuskuje i ispira. Ljepota hercegovačke ponornice personificira sam grad, njegov bilo i karakter. Na većem broju starih fotografija ćemo zapaziti rijeku koja je svojom čistotom, ljepotom svog toka posrebrila Trebinje, probudivši u njemu tragove priča iz davnina, pomiješanih suncem i nebom. Ne ostajući ravnodušan, ljepotu je grad uzvratio. Dolapi, ili u narodu znana kola, simbolički predstavljaju sjajne ukrase, prave bisere riječnog puta. Njihova važnost nije bila estetska, ili samo estetska, već posve životna. Na fotografijama stara drvena kola oslikavaju zavičajnu djelatnost, zbog koje su napravljena, a njihova brojnost svjedoči o značaju njihovog postojanja na Trebišnjici. I više od toga. Vrlo česti motivi starog Trebinja, koji kao da svojim kružnim oblikom nadsvođuju ostale – kola – bila su mjesta pored kojih se mogla udahnuti svježina rijeke, noći i zemlje. Slika odražava tren malog, prostodušnog, ali u svoj punoći zahvaćenog života, koji ne prestaje da diše, muči se i nada. Uramljene stare fotografije kola, koja kao da iz same vode izranjaju u univerzalne simbole trebinjskog krajolika, svjedoče o istinskoj blagodati koju je grad tada imao i koja je pokušavala da olakša život hercegovačkom čovjeku.

Nezaobilazni segment albuma iz dalje prošlosti Trebinja činio je Stari grad. Privlačnost slici Starog grada daju ljudi, uhvaćeni u kretnji, odjeveni u arhaično ruho ili narodnu nošnju. Šarmantnost Gradu daje visoki kameni bedem, kojim je naselje opasano, a koji vuče svoje korijene iz daleke osmanske prošlosti, čiji otisci i danas postoje kao znemenit i pouzdan svjedok jednog prošlog doba. Kamena tvrđava, nekadašnjeg imena Ban Vir, predstavljena je na fotografijama kao gorostas arhitektonske ljepote, istrajnosti i neosvojivosti, od čega ne gubi ni u svom stvarnom izgledu. Tvrđava je ojačana i igrađena u još veću, postala je uporištem turske vojske, a njena unutrašnjost je izrasla u značajno trgovačko naselje, u kojem je tekao život porubljen visokim zidom i zauzdan hendekom sa vodom Trebišnjice. Živopisnost tvrđavi, kao središtu samog grada, daju njeni prolaznici, objektivom ovjekovječeni u jednom trenutku svakodnevice. Lica ljudi pod kapama, mada dugo godina pod okupatorskim jarmom, djeluju nekako stameno, koščato, čvrstim korakom gaze kaldrmu, očima uprtim u zadato mjesto. U pozadini ostaju kafane, dućani i djeca, nijemi svjedoci, da dopune, da bezglasno posvjedoče, ali da crno-bijelu sliku učine živom. Ostaje čovjek, ili, bar, neko podsjećanje na njega u nekom istorijskom trenutku, bez koga nijedna slika ne bi bila dovoljno životna, jednako kao što ni Kapija na zapadnoj strani Grada ne bi imala značaja bez ljudi koji svakodnevno kroz nju prolaze.

Trebinje kroz objektiv starih fotografa u pogledu posmatrača rađa utisak o gradu mediteranskog duha. Austro-Ugarska monarhija, ne zaboravljajući strateški položaj Trebinja, kao i blizinu Jadrana, podizala je građevine koje odišu primorskim stilom. Slike ili, pak, vrlo rijetke razglednice iz doba austro-ugarske okupacije, pobuđuju, potiču misao o gradu mediteranske atmosfere. Na njima je iscrtan život gradskih kamenitih ulica, njihovih zgrada, zaodjenutih raskošnim, osunčanim balkonima. Poluokrugli otvori vrata, kao i visoki, uski prozori, presječeni još manjim otvorima, zgrade oblače u posve gospodstvene odore. Iznad prozora, uskih i visokih, zdanja rastu još viša na putu do krova, praveći okruglaste otvore, kao posebne, dodate prozorčiće, stvarajući utisak tajanstvenosti. Izgledaju kao stamena, neuništiva zdanja, koja su izrastala na trebinjskom tlu preciznim zamahom neimara. Daju posebnost fotografiji grada, čineći da izgleda kao neko posve mediteransko mjestašce, umiveno plavetnilom i kršom. Nebo, voda, kamen, brda pomiješani sa motivima orijentalne i austrougarske gradnje čine galeriju slika starog Trebinja.

Prelistavajući stari album Trebinja, pažljivom oku posmatrača se nudi jedan svijet, udaljen, ali ne i dalek, pomalo zatajan, ali ne i nepoznat. Slika odražava jedan tren istorijskog konteksta, nekada je to slika hercegovačke žene zaogrnute maramom ili slika muškarca u čakširama, dugog lica i brkova. Ipak, česte su i slike trebinjske panorame, uhvaćene sa okolnih brda, nadomak austrougarskih kamenih utvrđenja. Ambiciozna utvrđenja streme ka visinama, sa tek malim otvorima, iz kojih se može sagledati grad usidren podno brda. Fotografije starog Trebinja simbolički postoje kao razglednice sa nekog davno završenog putovanja, koje je postalo važan svjedok u proučavanju i razumijevanju kulure i života jednog grada, neba i bića. Sve skupa nosi u sebi vrijednosti bez kojih je nemoguće shvatiti i upoznati sebe i ljude oko sebe.

Autor: Rosanda Pauel / Ćirilica Trebinje

 119 

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.