Ne vidimo niti jedan opravdan razlog za uvođenje vjeronauke u programe srednjih škola

Otvoreno pismo prenosimo u cijelosti: Svim akterima uključenim u donošenje odluke o inicijativi za uvođenje vjeronauke u srednje škole u Republici Srpskoj.

Otvoreno pismo

Inicijativa za uvođenje vjeronauke u srednje škole u Republici Srpskoj ponovo je ovih dana prisutna u medijima. I pored inicijalnih negativnih reakcija od strane roditelja i prosvjetnih radnika, od prije godinu dana, kada je inicijativa i podnesena, iz medijskih sadržaja saznajemo da na ovom procesu i dalje aktivno rade obrazovne institucije u Republici Srpskoj u saradnji sa Srpskom pravoslavnom crkvom, koja je inicijativu i podnijela.

Kao udruženje koje već više od dvadeset godina radi sa djecom i mladima, osjećamo obavezu da podijelimo sa donosiocima odluka, a i sa javnošću u Republici Srpskoj, svoje dileme i zabrinutosti, u vezi sa ovim planiranim promjenama.

Iskustva sa uvođenjem vjeronauke, kao izbornog predmeta, u programe za osnovnu školu, pokazala su da je ova praksa često izazivala probleme, kako u organizacionom smislu, tako i u suštinskom, na prvom mjestu zbog toga što nikada zaista nije bila izborni predmet, te je time manje-više nametnuta samim nedostatkom izbora, narušavajući tako prava i roditelja i djece. Djeci, čiji roditelji ne odaberu pohađanje vjeronauke prilikom upisa u školu, uglavnom nisu obezbjeđeni adekvatni uslovi za popunjavanje vremena u vrijeme održavanja časova vjeronauke. Time se stvorila situacija u kojoj veliki broj roditelja bira vjeronauku u ime svoje djece, samo kako djeca ne bi bila obilježena ili prepuštena sama sebi u školi.

U medijskim sadržajima koji obrađuju temu inicijative za uvođenje vjeronauke u srednje škole, nismo pronašli da se o tome uopšte razmišlja kao o izbornom predmetu, pa se pitamo da li će biti ikakve slobode odlučivanja u tom procesu.

Začuđuju nas i navodi profesionalaca u članku u Nezavisnim novinama („Spremni udžbenici vjeronauke za srednjoškolce“, 3.4.2018) da su se „skoro svi direktori škola u RS pozitivno izjasnili o uvođenju ovog novog predmeta u srednje škole”, iako su mediji ranije izvještavali o nezadovoljstvu među direktorima srednjih škola. Takođe nas začuđuje i princip djelovanja u kojem još uvijek nije završena ni analiza opravdanosti inicijative, a već su pripremljeni i nastavni plan i program, kao i udžbenik za prvi razred srednje škole za ovaj predmet, te je sve spremno za njegovo uvođenje u programe za srednje škole.

Takođe, sa velikim zanimanjem očekujemo objavljivanje rezultata analize koja je u toku, i koja bi trebalo da bude osnova za donošenje odluke o inicijativi. Iskreno se nadamo da ova analiza na objektivan način uključuje i sveobuhvatne konsultacije sa prosvjetnim radnicima, roditeljima i samim srednjoškolcima, jer se njihovi glasovi moraju uzeti u obzir pri donošenju odluke.

Sa zanimanjem očekujemo i rezultate analize, koja će da pokaže na koji način će uvođenje vjeronauke u srednje škole unaprijediti ishode za djecu u srednjim školama, i u obrazovnom i u vaspitnom smislu, a koji ne mogu da se postignu na drugi način. Smatramo da se odluka o inicijativi ne može donijeti prije nego što javnost bude detaljno upoznata sa rezultatima takve analize i maksimalno uključena u donošenje te odluke.

U istraživanjima i razgovorima sa djecom i mladima, koje smo provodili u organizaciji Zdravo da ste, a i na osnovu drugih istraživanja dostupnih u javnosti koji se tiču stanja u obrazovanju, želimo da podsjetimo, i javnost i obrazovne autoritete, na sljedeće:

1. U srednjim školama se ne poklanja dovoljno pažnje obrazovanju na temu ljudskih prava, prava djece i građanskom učešću, koje je esencijalni uslov za život u društvu danas. Sadržaji postoje, ali se obrađuju površno i ne obezbjeđuju adekvatne obrazovne ishode po kojima bi mladi ljudi po zavšetku srednje škole bili „pismeni“ u ovom smislu, informisani o svojim garantovanim pravima i aktivno uključeni u zajednice u kojima žive, sa mogućnošću da artikulišu svoje potrebe i utiču na donošenje odluka koje ih se direktno tiču. Time ostaju neobrazovani, zakinuti i izuzetno podobni za manipulaciju u svakom smislu te riječi.

2. Postoji pojačana potreba da se srednjoškolcima ponude kvalitetniji obrazovni sadržaji koji se tiču komunikacije i nenasilnog rješavanja konflikata, prevencije veoma prisutnog nasilja među djecom, izgradnje i razvoja humanijih odnosa među djecom i zdravih životnih stilova. Ne možemo dovoljno da naglasimo važnost unapređenja vaspitne uloge škole u društvu danas, ali prije svega, u kontekstu vremena u kojem djeca žive i razvijaju se, i na osnovu opštih humanističkih vrijednosti. Podučavanje vjeronauke do sada nije imalo takve efekte, ili mi za njih ne znamo, te ako postoje analize koje pokazuju da nismo u pravu, izuzetno smo zainteresovani da ih vidimo. Sa druge strane, primjera diskriminacije, etiketiranje, razvadajanja na „nas“ i „njih“, koje djeca nauče u školi ili trpe zbog njih, imamo svakodnevno. Razdvajanje, segregacija ili nametanje nisu nikada bili duhovne vrijednosti.

3. U ekonomski turbulentnim vremenima, ne samo kod nas nego i u cijelom svijetu, od velike je važnosti spremiti djecu za učešće na tržištu rada, sustići napredak tehnologije koja ulazi u radne procese veoma brzo i mijenja ih radikalno. Srednje škole moraju da uhvate korak sa tim promjenama, da bi ispunile svoju svrhu i pripremile djecu za život u vremenu u kojem žive. S tim u vezi, potrebno je značajno pojačati: praktičnu nastavu, korisnu upotrebe tehnologije, inovativni i istraživački pristup i aktivno učešće djece u nastavnom procesu, podučavati principe održivog razvoja, društvene odgovornosti i zaštite životne sredine, što bi imalo praktične i korisne efekte koje mladi ljudi mogu upotrijebiti odmah u životu, po završetku školovanja ili za nastavak školovanja. Dodajemo tome i obrazovne sadržaje koji bi pomogli djeci i mladima da samostalno djeluju u smislu samozapošljavanja, preduzetništva i cjeloživotnog učenja, jer trenutna situacija, sa izuzetno ograničenim mogućnostima za zapošljavanje, to zahtjeva.

4. Mnogo je strateških usmjerenja formalno na snazi u Republici Srpskoj, koji se ne odražavaju na promjene u obrazovnim kurikulumima u našim školama. Oni su opisani međunarodnim i domaćim konvencijama, sektorskim strategijama, zakonima i politikama, koje imaju uticaja na život djece i mladih. Obrazovni sistem potrebno je stalno usklađivati sa tim strategijama, a ne sa strategijama vjerskih institucija, koje su odvojene od države i ne bi ni trebale da zauzimaju prostor i vrijeme u zvaničnom obrazovnom sistemu, već upravo tu gdje i važe, dakle u vjerskim institucijama.

Ovo je samo nekoliko prijedloga za koje smatramo da zaslužuju hitniju pažnju obrazovnih vlasti koje se bave promjenama obrazovnih programa. Ovi prijedlozi su u vezi sa stvarnim potrebama djece i mladih, i kao takvi, zaslužuju više prostora u programima srednjih škola. Sa druge strane, osim strateškog djelovanja SPC u vezi sa sopstvenim interesima, ne vidimo niti jedan opravdan razlog za uvođenje predmeta vjeronauke u programe srednjih škola. Mnogo je toga što se još može reći na ovu temu, ali je malo onih koji bi to čitali. Djeca i mladi u našoj javnoj sferi privlače pažnju uglavnom kada stradaju ili masovno odlaze. Ono što se u međuvremenu dešava iza mnogih zatvorenih vrata određuje sudbinu ne samo naše djece i mladih, nego i cijelog društva, a najčešće zadovoljava interese male grupe pojedinaca. Pismo završavamo sa zahtjevom koji upućujemo donosiocima odluka: da se na prvo mjesto uvijek stavljaju stvarne potrebe i interesi djece i mladih, kao i njihovo vlastito mišljenje.

Za Zdravo da ste, Izvršna direktorica:

Aleksandra Štrbac