Turski drum

Stari drum kroz Hercegovinu vodi od juga prema sjeveru, ili od sjevera prema jugu, sve u zavisnosti od toga u kojem prevcu krene onaj koji putujue. To je onaj daleki put koji je išao od Dubrovnika, preko Hercegovine, Bosne, Srbije i Bugarske, sve do Carigrada i kojim su stoljećima prolazili putnici, roba, vojske i sve drugo što puta traži, ona žila kucavica kroz koju je sve proticalo, žureći da što prije stigne do svog konačnog odredišta.

U Hercegovini taj stari put većinom zovu Turski drum. Tuda nekuda su, priča se, vodili i rimski putevi, a potom i vizantijski i oni u vrijeme procvata srednjevjekovne srpske države. Ali narodno pamćenje ne seže dotle, a pamti se ono što je bilo obilježeno svakom vrstom nevolje i ljudske nesreće, pa zbog toga taj stari put i zovu Turski drum.

On je odavno izgubio svoju funkciju i značaj koji je imao i polako zarasta i nestaje. Raznose ga vode, a na mnogim mjestima su ga ispresjecali i poklopili novi savremeni putevi koji tuda vode. Ipak još traje iako je sve manje u upotrebi jer tuda, u kasno proljeće i ranu jesen, prolaze najčešće stada, koja iz nižih i sušnih hercegovačkih pređela putuju na planine između Gacka i Foče, gđe provedu cijelo ljeto. U Hercegovini ta stada ovaca, goveda i koza zovu planinštak. Ona se, da ne bi smetala saobraćaju ni saobraćaj njima, najčešće kreću Turskim drumom. Ali planinštaka je sve manje, a drum sve više zarasta i nestaje.

Priče o drumu, sa druma i oko druma još žive, ali je i njih sve manje. Sve donedavno u Hercegovini nije bilo kuće u kojoj se nije pamtio neki od brojnih događaja sa druma i oko druma, najčešće tragičan, poput one nevesele a istinite priče o nesrećnoj majci Hasan-paše Predojevića iz Prijevora kod Bileće. Tim istim drumom pristajala je, ucvjeljena i za srce ujedena, majka za turskim karavanom, koji joj je odvodio sina jedinca Nenada u daleki kraj, da ga tamo poturče i obuče da postane janičar kao i brojni drugi srpski đečaci. Pristajući za karavanom, gonjena i šibana turskim kandžijama, stigla je sve do Čemerna, uzaludno moleći da joj vrate dijete. Dalje nije mogla.

Ona nikako nije mogla da shvati turska objašnjenja da njeno jedino čedo odvode tamo daleko da bi ga usrećili i da bi postao neko i nešto, postajući neko drugi.

Izgleda da je i Hasan-paša Predojević, koji je postao bosanski beglerbeg i poginuo u sukobi sa Austrijancima 1593. godine kod Siska, shvatio kolika je cijena sve te slave zbog čega je i naredio da se kamenuje njegov stric, koji nije mogao da se rastane ni od jednog od svojih sedam sinova, nego je u janičare dao bratića Nenada.

Kraj Turskog druma su i srušena crkva i čatrnja u Prijevoru, koje je Hasan-paša Predojević podigao u znak sjećanja na svoju majku, a ispod Bileće džamija, sagrađena njemu u spomen.

Priča o Hasan-paši Predojeviću u Hercegovini je dobro znana. Ali mnoge od tih tragičnih priča sa druma i oko druma su se već zaboravile, a one koje su ostale umiru zajedno sa hercegovačkim selima. Mnoge kuće u tim selima ostale su prazne, a njihovi bivši stanari i nasljednici, umjesto priča starih i brkatih pamtiša, slušaju one sa malog ekrana. Te televizinske priče su sasvim nove i moderne, a stigle su iz dalekog oholog svijeta, ogrezlog u obilju, koji je, radi čulnih užitaka, bacio pod noge veliki dio onoga što se nekad cijenilo i pričalo. Zbog toga sve manje ima onih koji umiju da ispričaju te stare priče sa druma i oko druma.

Od izvora Trebišnjice, pa skoro sve do Avtovca, blizu pedeset kilometara, proteže se bezvodan i sušan kraj. Nigđe ni jednog izvora, ali su tu kraj puta čatrnje na svaki sat do dva hoda. Priča veli da je turska vojska krenula od Avtovca prema Bileći. Dan je bio ljetni, vazduh, kamenjar i oskudna zemlja užareni, kako to samo u Hercegovini zna da bude, a vode niotkud. Marš se nije prekidao, a ispod samog današnjeg grada Bileće popadali su vojnici od umora i iscrpljenosti. Šesnaest ih je umrlo od žeđi, a njihovi nišani i danas se nalaze u mezarju stotinjak metara iznad Turskog druma. Tada je naređeno da se kraj Turskog druma izgrade čatrnje, koje i danas služe.

Turskim drumom je stoljećima prolazila sila i hordija i čuo se zveket smrti, šuštala svila u trgovačkim sanducima i kucalo zlato i nakit. I uvijek je kraj njega bilo onih koji su gledali kako da ugrabe ponešto od toga – hajduka, uskoka i komita i oih drugih što njih gone, jer svi bi da imaju više nego što im treba, da budu jaki i moćni i da vladaju. Sve se u međuvremenu promjenilo, Turski drum zarasta i vode ga plaču, a jedino je želja za posjedovanjem i vlašću ostala u ljudima ista kakva je i prije bila.

Piše: Šćepan Aleksić

Preuzeto sa: bileca.rs

 67 

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.