LAKU NOĆ DJEČAČE (Nebojši Glogovcu)

Zdravo zemljače… Zaćutao si.

Sve predstave odigrane, drame ispisane, djela odrađena. Zadatak izvršen. Vjerovatno više nema šta da se kaže. Djelima si pričao u vremenu, a vrijeme je stalo. Sada je nevrijeme na sceni i nedjela na djelu, za prvog od nas nema više mjesta…  Ko je sljedeći?

A večeras je nekako tmurno nad Beogradom. Kiša i hladno. I tišine neke zavladaše. Kažu tišinom se zbori naviše, put neba. Put zvijezda, mada ni tu nije kraj.  Sa pogledom sjetnim i radosnim ujedno, možda si među zvijezdama stasao. Ko zna možda si samo pronašao put da se vratiš. Vjerovao si da će ta zadnja stanica biti tamo odakle si krenuo, u Trebinju. Ali evo put je završio, ovaj, neki novim si krenuo. Aleja je samo usputna stanica, odatle uzlijećeš međ zvijezde.

Legenda. Tako te zovu. Imaš neki opasan pogled, onako na prvu, a kada se nasmiješ osmjehom djeteta, neki čudan sjaj u oku dobiješ, i jak i ranjiv.. kao dva svijeta da se u tebi bore i dva svemira stoje u sred duše tvoje. Nisu to nikakve bitke, ti znaš da ne pripadaš vremenu ovom, ali neki drugi dobri ljudi te trebaju… zato si došao ovdje, ovo je usputna stanica isto, najkraća kažu do gore.  Simbolika vremena  i nebeska udica.. nismo mi uhvaćeni u nju nego u vrtlog. Nošeni vjetrima što biju i razaraju. Ratovi, bombe, sve to slovenska duša izdrža bez pogovora. Nije sve crno, zemljače, nakon svih vrtloga rodilo se nešto neka nova nadanja dala su snagu i bila su most napaćenim dušama iz besmisla u smisao, nije bilo lako preći… Znaš to, jer iz pepela stradanja niču takve duše i legende. Poput tebe. Možda treba na pravi način shvatiti uloge, i poći za njima, vjerujem da si ti to uspio. Ćutke i savjesno. Uzor generacijama. Treba ovoj našoj djeci uzor, kada ga više nema i sve manje. To je istina surova. Svojim životom si zalog budućeg vremena na čijim će krilima mnogi uzletjeti za neka bolja i nova vremena… do tada laku noć dječače, do nekog novog svitanja..  zaboraviše mnogi kako se to postaje šampion, uz tebe na pijedastalu života svaki sin je šampion, svaki dan nova šansa za pobjede, i ovaj život nije ništa nego teren na koji izađeš kada je najteže i pobjediš. I to je amajlija za buduća vremena. Mi drugi kaskamo, ali idemo. Imamo uzore. Poput tebe.

Probudi me mati… Kada me tihe rijeke ponesu

i nebeske suze za me poteku

i poljem našim se vine miris proljeća

što ga nosi vjetar sa mora i vine se jutrom sa naših planina

najljepšom muzikom što progovara. I kada usnim anđele i ti među njima, mati,

Sva blistaš, ne pitaj me zašto mlađan bijah kad ti htjedoh poći…

Ove me poljane nebeske zovu i poći ću zorom prije nego svane

probudi me, probudi, mati pred svitanje…

Piše: Vera Basor/Leutar.net

 

 

 74 

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.