Slika bez oca

Svi smo pritisnuti težinom očeve pogane guke na grlu od koje kopni i tanji se kao pritka za dozreli grah. Topi se pred našim očima a da mu niko ne zna beknuti ni riječi.

Raspukla očeva rana cvjeta i rasprskava se na sve strane. Neka mu otrov izlazi iz mesa. Po rubovima se hvata kora, stvrdnjava se u gustu sluz. Iz nje zjapi crna sukrvica, steže mu dušnik i đavolski pokreće bolove – preobraća oca u karikaturu. Živac koji ide od uha i grana se po licu – okiva mu glavu, titra i sijeva punoćom otrova i čemera. Ljuto ga opominje na krhkost života.

Rana očeva, koja iznova i naprečac buknu – zadobio je u potonjem ratu – sada ga vraća u blatnjave rovove da se prisjeti svih stradanja i muka. Tako se život zaokružava i srasta u patnju.

Dok su se, gotovo preko noći, svi izjašnjavali: ko je za Tita a ko za Staljina, otac je ječao i tako izazivao Špirovu sujetu. Ništio je svaku politiku, činio je lažnom pri svojoj muci.

«Ko zna zašto on ječi i za kim sve žali?!» govori Špiro koji bi bio spreman da ga odmah ispita i uhapsi da može. Ali se i on plaši očeve pogane bolesti, crne kao otrov atomske bombe bačene na Hirošimu.

Bolesniku ne bi lijeka. U tajnama koje je razmjestio i ostavio po škrinjama i po kutijama u kući, otac se smiri bez riječi i bez jauka. Ukoči mu se lice, smrskano i puno žutila. Glava mu je oborena nadesno, ruke uzdignute u zamahu, uhvatio je tren raspeća.

Majka ne kuka već cvili. Jelisaveta plače i tuži, pominje pretke (nekima brka imena) zaklinjući ih i opominjući da se na onom svijetu lijepo gledaju. Pala na kućni prag, onako u crnjadi poklopila ulaz, pa ne da nikome ni da uđe ni da izađe.

Tek kada mrca uredno okupaše (da ne ulazimo u pojedinosti jer sve je kuknjava i patnja), uviše ga u novi bijeli čaršaf i spustiše u Uglješin sanduk (Uglješa je pijan i ne shvata događaj); žene u crnjadi odmah napadoše na stare škrinje i fioke tražeći očevu sliku. Ješna zariva nokte u tkanje i s naporom izvlači kašete ispod kreveta. (Iskupi se masa svijeta za tren, tu su i oni kojima otac nikada nije rekao ni: «Pomoz-Bog!») Ko se ne bi zakleo da je otac stajao uslikan na zajedničkoj porodičnoj slici koja je visila iznad kreveta? A sada se svi čude i krste kako taj lik sa slike nestade… Neki, opet, vele: «Možda je slika izblijedila i nestala kada je Ognjen izdahnuo. S njim se povukla u ništavilo.» Sve ispreturaše ali slike nigdje, kao da se nije slikao ni za vojnu bukvicu.

«Kako ćemo ga oplakati, kako će tužaljka nabrajati kada nema slike? U šta će gledati? Puknuće bruka!» viče Gospava. Jer mrtvac se u Hercegovini, kad čovjek umre od teške bolesti ili se utopi, odmah zatrpava i zabravljuje. Sprečava se bolest da ne izađe kroz sanduk koji se ušipljuje, a ponekada i voskom spajaju se daske.

Usred tog traženja, prevrtanja i rušenja, Čelava u štali snažno riknu i iskaza svu kravlju bol. Žedna je, prejela se soli.

Prekopaše sve sanduke i torbe, kutije sklonjene s očiju i od čađi, još jednom se uvjeriše da slike nema. Kada sve tumbe izokrenuše što je godinama kućeno i ostavljano, Gospava (koja cilja pravo u moje čelo) viknu: «Neka mali stane uz sanduk – čiti je otac, ko da mu je glavu otkino! U njega neka gledaju dok mrca oplakuju!» Svima laknu. Njen glas odzvoni kao spasenje, kao da se nešto odlomi i pred noge im pade. Smanjiše se opšta pometnja i zbunjenost. Crnilo ženskih marama, i onima koji gledaju izdaleka, govori da je smrt užas, bol, plač i kuknjava.

Onako umrljanog i uplakanog, zgrabiše me dvije žene i počeše da me svlače. Ješna vuče džemper na ovu, Gospava na onu stranu. Ne boli ih što glava ne može da mi prođe i što porubi režu kao oštrica noža. Tegle i vucaju na sve strane, kao da hoće da me razapnu. (Znam, ovo mi se Gospava sveti što sam joj onomad razbio prozor.) Uzalud se otimam i krijem, skinuše me do gole kože. Kao da sam iz majke ispao, jedino nema sluzi ni pometine. Vidim kako očevu odjeću iznose iz kuće – bolje reći za krajeve je vuku, bacaju na gomilu i peru po hiljadu puta ruke. Zgrabiše me naprečac i skuljaše u limeni škip s vrućom vodom, u onaj isti u kojem su maločas oca okupali. Osjeća se hladnoća ivica metala, osjeća se da ga je prije tren smrt dodirnula. U jecajima i plaču ne čuju se moji krici. Drljaju me noktima i sudoperama, pritiskaju.

Neko reče da je mrtvac spreman. Taj isti me zgrabi i posadi uz očev sanduk. Čuo sam neko mrmljanje i kriještanje vampira koji su se radovali lešu. Tri žene u crnjadi kleknuše kraj lijesa; marame im same popadaše na zemlju. Kao da su se zaželjele plača i kuknjave.

Neka Kosara tužeći reče da će duh umrlog ostati u majstorijama koje je iza sebe ostavio. Opisuje mu stas, lice, ruke, noge, kao da je bila smrtno zaljubljena u njega. (Majka bi crkla od ljubomore da je pri svijesti. Možda bi je ćušnula od sanduka.) Veliča ga, ali ne umije ništa da smisli što bi sliku smrti nadjačalo.

Dok oplakuje čas mene čas oca, čuje se krkljanje jagnjadi koje Nebojša kolje za ručak poslije sahrane. Zamahuje nožem i bode ih pod grkljan, strah je to gledati. Otkuda mu tolika čelična hrabrost i vještina?

Riječ uze Špiro, upravnik zadruge. Gleda negdje visoko iznad sviju nas. Ne dopiremo mu do oka. Kao da će se obratiti samom Bogu. Beči mu se zamašćeni vrat od zadružnog kajmaka. On pohvali mrca, tek ga spomenu, a potom reče: «Sve ibeovske zablude – zbrisaće zemlja!» I odmah pređe na govor o izgradnji jezera, popravkama škole i urećenju novog groblja. Sica, na sve strane mu štrca pljuvačka iz usta. Kao da je na kakvom zadružnom zboru. Započinje govor o obnovi i izgradnji, o prolasku novog puta preko ledina i njiva. Stradaće mater svakom ko pisne drugačije. Tu malo i oca dira, ali je odmakao u govoru pa ga ne spominje. Narod se utišava, narikače ne znaju da li i dalje da plaču. Kad završi govor o putu, Špiro zastade. Kao da je tu očekivao pljesak makar đaka, ali nema ni njih ni učitelja. S leđa ga gura njegov pomoćnik, opominje ga da mrca treba zakopati. Ali Špiro tjera svoje. Može mu se, tako ga je zapalo. Ipak, neće ničija dovijeka!

Kum Nikodije, koji me dodiruje laktom, čim tužaljke završiše kuknjavu i nabrajanje, podiže me i htjede da me spusti u raku. A kad dođe k sebi, kad vidje šta radi, gorko zaplaka… Tek kada shvati da sam živ i da sam samo očeva slika za oplakivanje.

Piše: Radoslav Bratić, 1985, Odlomci iz zbirke Slika bez oca

Budi prvi koji komentariše

Ostavite odgovor