Kada dođeš u neki grad, prvo upitaj za pjesmu koja o njemu pjeva. Ako ti kažu da takve pjesme nema, znaj da to nije grad!
Svi stari gradovi, utemeljeni zakonom vremena i ljudskog trajanja imaju i svoje pjesme. One ih slave, pripovjedaju o njihovim žiteljima, spominju lijepe čase… i velike žalosti, dakako. A to i jeste život. Samo to može biti grad.
Kada dođeš u Trebinje upitaj za njegovu pjesmu. Bez sumnje to će biti čuvena i lijepa – „U Trebinju gradu“.
Ima Trebinje i drugih, oštrijih pjesama, koje može ispjevati samo hajdučko grlo!
Trebinje nije pjevalo samo o ženskoj ljepoti; tu ćeš čuti i žensko pjevanje: „Oj Trebinje pokraj vode, gajiš momke k`o jagode!“
No gradska romansa-sevdalinka „U Trebinju gradu“, pripovjest veli, nastala je po istinitom događaju.
Mladu i lijepu Trebinjku, tek prodjevojčenu iz bogate, gradske porodice Zubčevića, isprosio je momak iz Mostara.
I on je bio vrlo naočit, skladan i zdrav, sa već započetim poslovima koji su dobro krenuli. U svemu sa preporukom za udaju Zubčevića mezimice.
I on se njoj dopade; čim ga je vidjela na dan prošnje, srce joj je reklo – hoću njega!
I baš negdje u ovo vrijeme, s kraja januara i početkom februara, dok su mrazevi jaki, a krv u Hercegovini vrela, krenuli su svatovi-konjanici po Zlatu u Trebinje.
Cio grad je znao za veliko veselje i svi su čekali da se od Popovog polja pomoli svatovska niska što pjeva i razvija barjak. Žene su na prozorima virkale ne bi li svadbare kako procijenile, a djeca su čekala lokume i bombone na ulici.
Mladu nevjestu, tetke i sestre obukle su u najljepše svileno ruho, rukom krojeno i vezeno od četiri vezilje. Nakit je na vrijeme stigao iz Dubrovnika, zorli rađen za njeno grlo. I mirisna ulja iz Izmira, dopremljena preko trgovačkih karavana što putuju mjesec dana od Carigrada do Sarajeva.
Njeno okupano tijelo su namazale ranim jutrom tim mediteranskim eterima, da uveče kada dođe u Mostar i kad joj mladoženja prvi put priđe, momak ne znadne je l` ljubi cvijet ili djevojku.
I kada se pojaviše prvi pucnji i seir ispod grada, svi Zubčevići i rod njihov izađoše na terace da gledaju mostarske razigrane konje. Zlata ne stiže da ih vidi, čuvši veliku radost pade kao u livadi pokošena. Braća je na ruke dočekaše, žene šerbet priniješe, vodom obliše ublijedilo lice, lozovom rakijom utrljavaju ruke i vrat…
Mogla je još samo izustit da od nje mladoženji daruju maramu, njenom rukom izvezenu.
Od radosti i sreće srčana žila joj puče i svu radost zaustavi.
I godinu dana nakon što se žalost koliko-toliko umiri, po gradskim kafanama u Trebinju počeli su pjevati ovu spomen-pjesmu na djevojku i njenu sreću neubranu.
Pjesma je kao ptica preletjela carevinu i svakome je neku tužnu radost donijela.
Trebinju je ostavila ukras u stihu.
Izvor: Goran Lučić/Slobodna Hercegovina
NIJE ZLATA …NEGO FATA( U ORGINALU) ….AKO CEMO SE DRZATI REDA I ISTINE…