Imati i nemati

Vidim, na trotoaru kontejner za đubre. Nad njim nagnuta mlada žena u uflekanoj haljini, koja pamti i bolja vremena. Nešto gleda. Nekome nešto govori.

Vidim, iz kontejnera izlazi tamnoputa djevojčica duge kovrdžave kose. Ona liči na Botičelijevog anđela. Izranja iz đubreta kao mala Venera iz školjke i mutne morske pjene koju je izbljuvao grad.

Djevojčica kaže majci: „Nema…“

Ima li kraće i strašnije riječi u našem jeziku od tog vječnog „nema“? Ta riječ predugo traje.

Majka kaže: „Pogledaj još malo…“, i dijete ponovo iščezava u đubretu.

Stojim zapanjen tim prizorom. Moj prijatelj, i sam siromašan, nikada ne baca ostatke hljeba u đubre. On ih stavlja u plastičnu kesu i polaže pokraj kontejnera. Hljeb volšebno iščezava, čim ovaj uđe u kuću. Glad ima četvore oči.

Gladni stoljećima, kupujemo više hljeba nego što nam je potrebno. A, onda ga bacamo. Hljeb u đubretu nije dobar prizor. On sluti na zlo. I zlo dolazi.

Naši stari su nas učili da podignemo komad hljeba koji je pao na zemlju, da dunemo u njega, poljubimo ga i prekrstimo se. Jedanput sam vidio princezu Jelisavetu kako podiže komad hljeba koji joj je pao, kako ga ljubi i krsti se. Dobar, zaboravljeni običaj, pun poštovanja prema hljebu. Zaboravljen, kao i stara riječ – zadužbina.

Stari beogradski trgovci, proglašeni poslije rata okorjelim kapitalistima, ostavili su iza sebe zadužbine. Šta je s novim?

Danas ima mnogo bogatijih od njih, pa opet, niko ništa ne ostavlja. Stisli se i ćute. Naši, koji su uspjeli u bijelom svijetu: naftaši, bankari, industrijalci… niko da pokloni gradu česmu, javnu zgradu, skulpturu, stipendiju, topli obrok za sirotinju… Kome će sve to da ostave? Svojoj djeci? Ali, zna se: uvijek postoji generacija koja stiče, i ona druga, koja rasipa. Niko neće ništa ponijeti na onaj svijet, kada jedanput bude odlazio.

Izgubljene su sve vjere, sem religije sticanja.

I ako su otimali, krali, eksploatisali, cicijašili, stari trgovci, tadašnji kontroverzni biznismeni su, opet, sve to ostavljali otačestvu, da nekako iskupe grešnu dušu. Šta mi da ostavimo? Šta su naše zadužbine? Možda treba početi od nečeg malog, gotovo nevažnog? Svijet se ne popravlja velikim gestama, već sitnicama. Možda, za početak, treba ostavljati stari hljeb u plastičnu kesu pokraj kontejnera? Dvije uvele viršle, dopola popijen jogurt? Dotrajale cipele? Kakvo vrijeme, takve zadužbine! Mogu sasvim lijepo da stanu u plastičnu kesu.

Ostavljam je pokraj kontejnera i okrećem se poslije par koraka. Nestala je! Ta naša mala zadužbina nekada se zvala sevap.

Šta je sevap? To je kad činiš dobro djelo, a ostaješ nepoznat. Nečija zahvalnost hranila bi tvoju sujetu. Stara gospoda, u prevrnutim grombi-kaputima, obilaze pijace i skupljaju lišće kupusa, poneki otkotrljani krompir, zaboravljenu šargarepu, dva lista zelene salate… Prevrću po kontejnerima i izvlače novine i nedopušene cigarete. Zovu ih – đubroselektori! Jedan nosi karirani kačket (znam i čiji je bio). Oni više nemaju obavezu da budu gospoda. Oslobođeni su…

Nedavno sam u nekim novinama, u dodatku „Nekretnine“, vidio fotografije vila na Dedinju koje se prodaju. Bile su tu i cijene: šest miliona evra, četiri i po miliona, tri miliona, dva i po… Zanimljivo, među tim cijenama nije bilo nijedne od milion evra – jedine koju bi mogao da plati dobitnik Nobelove nagrade za književnost, koja toliko iznosi. Nevjerovatno da najslavniji svjetski pisac ne može da kupi ni najmanju vilu u jednom kontroverznom beogradskom kraju. Od časa kad sam to saznao, prestao sam da se nadam Nobelovoj nagradi. Ne vrijedi; ostaću zauvijek u jednoj staroj kući, građenoj 1926. godine, sa lipom, česmom i tri komšije u zajedničkom dvorištu, koje mi s vremena na vrijeme donose tek ispečene uštipke ili parče gibanice.

Zanimljivo, novi bogataši, potekli s juga, navikli na stari kraj, oko svojih vila na Dedinju podižu visoke zidove sa prorezima, nalik na puškarnice, a jedan od njih je na ulazu u svoje imanje podigao pravu Trijumfalnu kapiju. On ima i grb, koji je odnekud maznuo: na njemu su dva lava (omiljene životinje u njegovom selu), ali ti lavovi nose bijele čarape na crne mokasine.

Nema većeg straha od onog kad čovjek osjeti da će biti zaboravljen. Taj strah od zaborava nagonio je najmoćnije ljude svijeta da angažuju velike umjetnike i da im budu mecene, pa su tako Mediči i Sforce, kao i mnoge pape, unajmljivali Mikelanđela, Leonarda i Rafaela da bi, upisani u istoriju njihovih djela, preplovili more vremena i zaborava.

Mladi ljudi, u naponu snage i groznice sticanja, ne stižu da misle o tome.

Gutajući energiju, vrijeme i prostor, oni vjeruju da su vječni i ne sanjajući da će im sve to potrošiti i upropastiti, već kao što to biva, naredna generacija. Zbog toga su najmudriji od prebogatih još za života ostavljali zadužbine otačestvu koje ih i danas svakog dana pominje. Ilija Milosavljević, zvani Kolarac, tako, ostavi Beogradu velelepno zdanje, a njegovo ime se svake večeri još uvijek pominje. On je bio iz sela Kolara, sin abadžije i ratnika aba-Milosava, sa kojim je jednoga jutra 1813, bježeći od Turaka, preveslao Dunav dok je za starim čunom plivao njihov jedini imetak – bijelo ždrebe na povocu. Vidim to jutro u blijedoj izmaglici rijeke. Otac i sin vežu svoj čamac za daščani dok pančevačkog pristaništa. Tamo dalje je stočna pijaca na kojoj će Ilija Kolarac postati najčuveniji trgovac nadmudrivši Grke, Cincare, Jevreje, Jermene i Turke – postavši Ilija Srbijanac ili Servijaner, čiji će tovari brašna i krda svinja zaploviti Dunavom ka gornjim mjestima, a slava zasmetati knezu Milošu, dok će zlato poteći rijekom da bi se jednoga dana, mnogo godina poslije njegove smrti, podigao Kolarčev narodni univerzitet, u čijoj ćemo dvorani slušati Johana Sebastijana Baha – hladne odsjaje metematike i kristala.

Treba se sjetiti i preteče dobrotvora, grofa Save Vladislavića, zvanog Raguzinski. Bio je ministar Petra Velikog i Katarine, i bogato je darovao manastir Žitomislići, koji su, inače, kao ktitori, u četrnaestom vijeku podigli Hrabreni Miloradovići, preci znamenitog ruskog Kutuzovljevog generala Miloradovića… Grof Sava Vladislavić je, inače, poklonio Petru Velikom Puškinovog pretka, Abisinca Hanibala, koga je car oslobodio ropstva i načinio od njega svog generala i plemića.

Hercegovac Luka Ćelović, koji je u prijestolnicu došao sa dva dinara u džepu i kome je Jovan Dučić davao novac za željezničku kartu da se okane Beograda i vrati u Trebinje, neženja i skroman čovjek koji je čitavog života spavao na gvozdenom vojničkom krevetu, ostavio je Beogradskom univerzitetu, sem velelepnog hotela „Bristol“, gotovo čitavu Karađorđevu ulicu i park kod Željezničke stanice.

Mogli bismo ovako nabrajati do mile volje, sve do Igumanova, koji je svoju predivnu palatu poklonio Pravoslavnoj crkvi, i Nikole Spasića sa zadužbinom u Knez Mihailovoj, da bismo se na kraju sjetili mnogih bogataša kojima ne pada na pamet da daju ni mrvicu svoga bogatstva narodu iz koga su potekli. Alavi, gutaju sve čega se domognu, bježeći od genetske gladi koja ih razjeda iznutra.

Uz to, novopečeni bogataši su izuzetne cicije, stipse ili džimrije, što bi rekao narod – naročito oni što žive na Zapadu. Evro im je veliki kao kuća. Tako se nekako udesi da ja, siromah, plaćam piće milionerima, jer oni nikada ne nose keš, a nemoguće je kreditnom karticom platiti dva oštra pića u pabu. Zato su i bogati, jer nikada ništa ne plaćaju. Ne plaća onaj ko ima, nego onaj ko se navikao da plaća.

Gle, trese se imperija za koju smo vjerovali da će trajati vječno. Pucaju banke kao prezrele tikve, a kriza se širi sve do Evrope. Kažu da mi to nećemo osjetiti, jer ionako nemamo para koje bi mogle da propadnu. Kao tipičan Srbin, ja, na primjer, u banci imam nekoliko stotina evra, što se kaže – ni za sahranu. Nije mi žao i ako propadnu…

Na kraju, sjetih se divne misli koju je volio da ponavlja moj pokojni prijatelj, Hilandarac, otac Mitrofan: „Naše je samo ono što poklonimo drugima.“ A iz đubreta ponovo izlazi tamnoputa djevojčica blistavih očiju i kaže majci: „Nema!“ I pored svega, lijepa i nasmješena, ona izlazi poput zaštitnog znaka za nadu. U tom trenutku, nekome, ko zna zbog čega, zastaje zalogaj u grlu.

Momo Kapor, „Razmišljanja dokonog šetača“

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Anti-SPAM Test *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.