Šćepan Aleksić: OTILIJA

Šestog mjeseca po odlasku u Beograd Obrenija je promijenila ime i postala Otilija. (Nećemo joj prezime pominjati jer ko bi ostao od njenog jezika). I ne samo ime nego i izgled, ponašanje i hod. Postade nekako odlučnija, drskija i bezobraznija. Kad se na ljeto vratila u Hercegovinu promjenu nije primijetio samo onaj kome je pedalj među očima.

A tek govor. Prešla na ekavski. Nije šala. Kad priča oteže i peči se. I iza svake treće riječi kaže „jaaao”, a iza pete „joooj”

I odijelo promijenila. Sve na njoj moderno i sve u struk. Sve po beogradski. Pricapilo se uz tijelo. Rekao bi da to više i nije ona Obrenija i da je imala pravo što je promijenila ime kad je i sve ostalo. „Ođelo — viđelo”, što bi rekli stari Hercegovci. Ili: „Obuci panj, izgleda ban”.

Kad se prvi put vratila iz Beograda sa njom je stiglo i njeno novo ime. Otišla Obrenija – vratila se Otilija. Da je bar izabrala kakvo drugo ime, razumljivije i običnije, ne bi se ljudi toliko čudili. Ovako, svak se krsti lijevom i desnom i smije u šaku.

Djeca na ulici za njom viču:

– Obrenija, OOO Obrenija, bona!

Ona se ne okreće. Samo zabaci glavu malo unazad i šparta između prolaznika, njišući kukovima. Iza nje ostaje mali grad u kome svak svakoga zna.

Pokazuju prstom i šapuću da je to ona što je  promijenila ime. Žene komentarišu i vrte glavom,  govoreći da se od ovih današnjih svašta može očekivati. Stariji ljudi šapuću:

– O, đavola, đavola.

Sve bi nekako i išlo da nije djece koja ne daju  da Otilijino staro ime padne u zaborav. Kad joj previše dosade pogleda ih prezrivo i sa visine i reče:

– Marš, bre, stoko seljačka.

A rijetkim drugaricama, koje se oduševljavaju njenim novim izgledom, priča:

– Ma, seljačka posla, pusti, bre! Ne vredi to ni pet para. Ijaaao što me nasekiraše. Joooj budalaste dece, bože dragi. Pa to samo u provinciji ima, bre.

Najbolje bi bilo da nije ni dolazila iz Beograda, ako je već odlučila da raskrsti sa imenom i svim ostalim što je bilo kada je bila Obrenija. Ljudi se pitaju zašto je dolazila ako je već raskrstila sa svim što je bila prije? I primjećuju da bi bolje bilo da je i prezime malo uskladila sa imenom. Zvuči neharmonično takvo ime uz prezime Šupljeglav, Crvenglav, Brašnoglav….

Jedan Goran iz Bileće govorio je kao rođeni Zagrepčanin, iako Zagreba nikada vidio nije. Smiješna je bila i jedna iz Gacka, koja je u Dubrovniku, nakon godinu dana, postala Ana-Marija, pa joj je baba pitala:

– Ama, kad ga je mijenjala, bijesna ga mijenjala, recite vi meni je li ona sad Ana ili Marija?

A ta iz Gacka nije samo promijenila ime nego, kao i Otilija, govor i sve ostalo. Oteže dubrovački, umekšava, ne razlikuje joj se č od ć, a usta joj puna tisuća, lancuna i šugamana. Za svakog starijeg čovjeka kaže da je gospar. I još veli da je tako kulturno. Mitar Teletina, koji je prešao svijeta, tvrdio je:

– More bit, brate, da je tako kulturno, ali ja znam da se u Hercegovini govori najčistije na svijetu.

Najsmješniji je ipak bio neki Badžo, odnekud visoko iz hercegovačkih brda. Otišao u vojsku i vratio se na odsustvo poslije šest mjeseci. I već govori ekavski, a naučio u vojsci da se ne treba previše sjekirati, pa sve bagateliše – „jebeš ovo, jebeš ono”.

– Jebeš mu mater, sve ti ide u vojni rok. Ma, Vaaaljevo i nije preko bela sveta. Kako bi da su me bacili u Makedoniju ili Sloveniju.

Razgovarao je na taj način i sa rođenim ćaćom.

– Nemoj, bre, stari da se sekiraš, jebeš sekiraciju.

Jednoga dana otac ga je umilnim glasom, sve miteći ga, zamolio:

– Ajde, moj Zlatonja, zlatni, prepni Zeku.

– Ma, jebeš, tata Zeku.

Nije ga, poslije toga, ništa više molio.

Iz usta svih tih što su se tako naglo mijenjali bljesnula bi ponekad i po neka hercegovačka biserna riječ, koju su primjećivali lako u mjestima njihovog novog boravka, a u Hercegovini samo oni vještiji jeziku.

Iz Beograda je jednoga dana stigla i ovakva priča o Obreniji-Otiliji. Skoknula na nekoliko dana do Hercegovine, a kada se vratila u prijestonicu pričala je ovako:

– Ijaaao, veje sneg od Gacka do Bileća. Haos! Celim putem smetovi. A od Bileće do Trebinja – samo zeričak poprno.

Radila je u nekoj privatnoj kafani, pa se u ne ko doba počela koristiti i stranim izrazima. Jedan iz Gacka nedolično se ponašao dok ga je služila i govorio joj ružne riječi, ali ona je sve otrpjela, a kasnije je pričala:

– Ma, čuj, lepo bih mu kazala sve ono što paše takvom gadu da mi gazdarica nije strogo podvukla da ne smem da dolazim u kompleks sa gostima.

Oba bisera donijeli su studenti iz Beograda i posijali po Hercegovini kao jaru raž u proleće. Nicalo je to i tićilo se na svakom koraku.

Kad je Otilija, upoznavajući se sa jednim Gačaninom u Beogradu, kazala svoje novo ime, on je bajagi ozbiljno zapitao:

– A jesu li ti to dali u babino ime?

Tome je već bio počeo da runjavi nos i vonjao je na neokupanost, sir i kajmak. A zube nije prao otkako su mu iznikli. I išao je u raskorak, klecavo, nezgrapno, trapavo, volujski, konjski… Na glavi mu naviljak kose, ima u njoj i borovih iglica i Pjeve i zemlje i sitnih kamenčića. I on njoj nešto da kaže. Odmah je okrenula leđa i otišla. A Gačanin je samo malo razvlačio krajeve usana i gradio se začuđenim.

– Pa šta joj bi koji đavo? Kud razguli?

Što se više čudio oko njega su se sve više smijali i zacenjivali.

Glupaci. Samo bi da se narugaju drugom, a ne gledaju kakvi su sami. Jednoj njenoj drugarici ime Stela, a polovina Hercegovaca u Beogradu zovu je Šćela. Misle da su pametni ako sve izvrnu na seljačku varijantu.

A jednoga, za koga je mislila da je fini i kulturan, upoznala je sa prelijepom djevojkom što je  često navraćala kod nje u ugostiteljski objekat.

– Izabela, – kaže ona.

– Iza čega. – začudi se on.

I šta ona više ima da razgovara sa takvim? Ništa. Jednostavno ga škartirati i gledati na njega kao i na svaku drugu stvar koja nije dobra, a mora da bude tu.

Kad su Obrenijini – Otilijini u Hercegovini konačno saznali da je promijenila ime svi su se smračili. Jedino baba nije čula ništa.

– Baba, promijenila Brena ime! – vikali su glasno.

Kad je konačno čula ništa joj nije bilo jasno. Kako neko može da promijeni ime?

– Fino, baba, otišla, naredila da se precrta Obrenija i prekrsti u Otilija.

– Kakva Otelija, telili je đavoli. Crnođevojka.

Ćaća joj je, sav crven u licu, mrmljao kroz zube:

– Otela se ona davno i izoglavila, kako ne treba, da ne more gore no je.

Dugo su raspravljali i na kraju se svi složili da je bolje da im više i ne dolazi.

 

Piše: Šćepan Aleksić u knjizi Ime i prezime

Priredio: Leutar.net

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Anti-SPAM Test *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.