Dok se svi mi, što se već sa sjetom sjećamo svojih mlađih dana, kada nam je glavna zanimacija bio fudbal između dvije cigle ili dva otkinuta štapa iz obližnje komšijske bašte, današnja omladina igra neke svemirske igrice, ubijaju sve moguće i nemoguće, sanjaju da se jednog dana teleportuju na drugu planetu pomoću svog sata ili ogrlice…
Ne, više nije zanimljiva žmurka, ta-ta-ta, ili ne daj Bože lastiš, sada savjesni roditelji svojim mezimcima dozvoljavaju „samo“ dva sata dnevno da provedu pored kompjutera, iako je još uvijek veći od njih, a one nesavjesne boli kurac, pa im kupe kompjuter samo da se ne deru, i da mogu po cio dan da rade pametnije stvari nego da vode djecu na livadu, na fudbal, na košarku…
Više nije zanimljivo gledati uveče laku noć djeco, sada se gledaju neki digimoni, pokemoni koji su u stanju cijelu galaksiju da oduvaju, samo ako im se digne….
Niko više ne pije babin domaći sok od zove, koji smo svi toliko voleli da pijemo, naročito kada crveni kao paprika uletimo u kuću, pa nagnemo pola litre, pa dobijemo jedno slonovo uvo iza glave od jednog od dežurnih matoraca, zato što će nas sutra boljeti grlo… danas svi piju sokove sa 101% voća, sa 0.0001 gram šećera, sa dovoljnom količinom vitamina da se napoji omanja partizanska eskadrila iz 44-te godine u desantu na Drvar, sa pomorandžama ubranim u kišnim šumama Južne Amerike gdje pomorandže rastu samo u najzabačenijem ćošku šume, gdje je još uvijek tigar poštar, a slon predsjednik okruga…
Ko je još lud da ide u kino ili, ne daj Bože, u pozorište kada sve ima na internetu… naravno na televizoru od 1500 inča, i na sistemu od 15+1 zvučnika raspoređeni svuda po sobi, čak je jedan stavljen i u dupe današnjeg omladinca, da mu vibrira dok gleda…
A fudbal? Sjećate se utakmica nekada. Još na drugom kanalu, pomoću antene koja stoji na tavanu, pa ja kao klinac otškrinem prozor, a stari se popne na tavan pa okreće… „ne tolko… vrati…. još malo naprijed….sad vrati malo…DOBRA!!! NE DIRAJ!!! “ i tad smo svi srećni i zadovoljni kao da smo on i ja izmislili TV u najmanju ruku…
A danas? Total tv, kablovska, Arene, Sport klubovi, digne vam se …u lijevu stranu, vi prebacite na drugu Uzbekistansku ligu i gledate…a ako se digne u desnu stranu, onda gleda Svjetsko prvenstvo u pokeru… pa pobogu, kako su ljudi nekada živjeli bez toga???
Ali opet mi nije jasno… svi su napredniji danas od nas, svaki drugi ima iq 150, cirka, današnja djeca sviraju violine sa 2-3 godine, i pjevaju po raznim emisijama, računaju trocifrene i dvocifrene brojeve po nekoj kineskoj metodi. Ali ko može da mi kaže da mi nismo bili srećnija omladina: nismo imali po 50 kila sa 4 godine, nisu nam izlazile bubuljice po dupetu od sjedenja,… omiljeni slatkiš sutlijaš… a ne nešto sa 20 sastojaka što dva medvjeda mućkaju da bi ja jeo vazduh…
Savremenim mladićima i djevojkama se od pelena utuvljavala u glavu misao da treba da pronađu svoje mjesto u životu. Samo što im nisu objasnili šta da rade ako ovo „mjesto“ ne nađu. Generacija dokonih ljudi, sanjara, ljenjivaca i jednostavno mladih ljudi koji su se rano razočarali u život i koji žele „da dobiju od života sve i odmah“, kao u bajci preplavljuje grad.
Razumije se, ovo se ne odnosi na sve. I hvala Bogu. Ima pametne omladine koja osjeća odgovornost, i to ne samo za svoj život, već i za život svojih bližnjih, koja shvata da je došao njen red da ostvaruje zadate ciljeve i da osvaja svijet. Možda će im zahvaljujući tome što se polovina njihovih vršnjaka odrekla „borbe“ prije nego što ju je i započela, biti mnogo lakše da ostvare ono što žele.
Leutar:net
Be the first to comment