Jessica Dimas je po zanimanju spisateljica, a pismo koje je napisala svom sinu sigurno će dirnuti svaku mamu.
“Ti se nećeš sjećati one noći kada sam sama ležala u bolnici, u nastrašnijim i ujedno najdivnijim bolovima, posmatrala mjesec i tiho šaputala, tebi i sebi: “Možemo mi ovo!”
Ti se nećeš sjećati kako si me pogledao samo nekoliko sekundi nakon što si došao na ovaj svijet, kao ni mene koja te privlačim na svoje grudi i šapućem ti na uvce “Zdravo, dušo.”
Ti se nećeš sjećati kako si, kao čarobnim štapićem, izliječio moj slomljeni duh. Kako si zacijelio moje srce. Ispunio moj život. Bila sam tako izgubljena prije nego što sam te dobila, a ti si me ponovo sastavio.
Ti se nećeš sjećati kako sam te ponosno gledala gdje god da smo išli. Meni si uvek bio najljepši dječak u prostoriji. Uvijek i svuda.
Ti se nećeš sjećati kako sam ti češljala kosu i sklanjala je s čela i kako bi me tada gledao. Bez ijedne reči, naše duše su se dodirivale i jedna drugoj govorile ono što riječi nikada ne bi umjele da kažu.
Ti se nećeš sjećati ni beskrajnih igri golicanja koje smo najviše voljeli, ni toga kako sam uvijek varala da bih te držala što bliže sebi i mogla da to slatko lice prekrijem poljupcima.
Nećeš se sjećati svih onih noći kada sam odlazila na spavanje i osjećala beskrajni strah zbog toga što sam majka. Da li sam dovoljno dobra? Da li sam zabrljala bezbroj puta već do sada? Da li sam ja u stanju da budem onakva majka kakva je tebi potrebna, kakvu zaslužuješ?
Nećeš se sjećati kako mi je srce svaki put treperilo, i svaki put po malo raslo kada bi ti prošao neku važnu prekretnicu. Ni sanjala nisam da se nečijoj sreći i uspjehu mogu toliko radovati!
Ti se nećeš sjećati kako sam tvoja sićušna stopala držala u rukama i zamišljala kako će jednog dana porasti, postati veća od mojih, i kako ću morati da ih pustim da odu…
Ti se nećeš sjećati, ali ja hoću…. čuvaću te uspomene u svom srcu za nas oboje.”
Izvor: Zelena učionica/Pulptastic
Be the first to comment