Nije to politika. Nije to ni droga, ni duvan, ni alkohol. Nisu ni glad, ni siromaštvo. Nije to ni stres, nije oružje, a nisu ni ratovi. To je nešto, po narod i naciju, mnogo opasnije i podlije od svega toga. Nešto što od nas samih pravi oružje protiv nas samih… Nešto što nam krade istinu i pravo na realno sagledavanje životnih okolnosti i činjenica. Tj. pravo na objektivnu slobodu uma, suštinsko pravo svakog čovjeka, naroda i nacije. Molim za pažnju da se bar pokuša shvatiti na šta to apelujem. A to neće moći samo onaj koji ne bude želio da shvati ili neko ko je danas mnogo naivan… Za ostale ne brinem!
Ja ne znam kako je to bilo ranije i u Titovo vrijeme. Ja ne znam kako je to sada u inostranstvu, ali znam da je kod nas jadno i opasno da jadnije i po narod opasnije biti ne može. Stanje medija i njihov uticaj na naše živote, življenje istih, našu sliku o realnosti i sposobnosti da razumno rasuđujemo i donosimo adekvatne i nama korisne zaključke. Stanje koje najgnusniju laž pretvara u istinu i servira je kao našu realnost i svakodnevnicu. Podlo, gnusno i na tako ohol način. Vremenom nam neće ostaviti ni šansu da svojim mozgom ikada i pomislimo da to nije tako i da to nije to što nam oni kažu i nameću da jeste. Vjerujte mi na riječ, do te mjere je to uzelo maha da riječ “istinu” treba trajno amputirati i arhivirati iz srpskog jezika. Ona u svom izvornom značenju i funkcionalnom obliku, definitivno, više nema uporište u praksi, niti bilo kakvu garanciju same sebe.
Sistemsko manipulisanje javnih glasila i obmanjivanje naše umne sposobnosti, prisilno izopačavanje onog zdravog mozga što nam ga preci prije najezde ove medijske sotone ostaviše, nema više nikakvu granicu. Ubijanje u pojam sopstvenog “ja” i takva socijalno-moralna kapitulacija čitavog društva nema više nikakvu mjeru. Sve to sa posljedicama neviđenih razmjera, tolikim da je za određeni (manji) broj godina moguće kanalisano promijeniti kompletan duhovno-umni korpus čitave srpske nacije. Praktično jedan narod umno zatrovati, porobiti i shvatanjem pretvoriti u neki koji potpuno drugačije razmišlja, rezonuje i zaključuje. Koji na osnovu izvrnute istine zauzima određene stavove, formira neke zaključke i donosi takve odluke kakve inače nikad živ donio ne bi samo da je imao istinu ispred sebe…
E to su mediji. Ovi naši jadni i bijedni. Kupljeni, prodati, oteti, silovani, iznajmljeni, prisiljeni, diktirani, prljavi, nakaradni… Svi do jednoga u funkciji nečije politike. Eh, da je samo one unutrašnje. Ta unutrašnja spira naše mozgove u domenu samo onog velikog, dok ona spoljna, obično prozapadna, ne da šansu ni slobodi malog mozga. Jedna radi brže, druga sporije. Jedna na kraće, druga na duže staze. A obično se, zarad jeftinih, ličnih i izdajničkih interesa u jednoj tački sastanu, dodirnu i “zažvale” sa opštim ciljem da ovaj narod izjebu i učine ga glupljim i naivnijim nego što je ikada bio. Porobe ga, uzmu mu nevinost i dodjele mu svog makora koji će dalje da ga nudi i “štiti”. Ni Turci za 500 godina nad nama nisu mogli ono što nam mediji sada rade i čine za veoma kratko vrijeme.
Pogledajte danas naše medije i njihovu strukturu vlasništva, profile tih ljudi, njihovu istoriju, samovolju, načine obmane i trovanja a sve pod izgovorom “informisanja”. Pogledajte njihov repertoar, pročitajte njihove tekstove, objave… Igra bez granica u kojoj narod plaća najvišu cijenu glavne uloge u sopstvenom hororu u čijem uvodu glumi naivca i budalu… Uvertira mu je rezervisana za izigravanje roba i prostitutke. I na kraju, u njegovom zapletu – narod tako originalno i uvjerljivo glumi ulogu bijednika i siromaha da uopšte ne shvata da igra u filmu nego da živi sopstveni život…
Ja ne znam da li to i koliko ljudi shvataju? Da li shvataju da smo mi (narod) obični medijski zamorci u rukama nekolicine “naučnika” koji plasiraju i rade šta im se hoće i naredi. U stanju su da jednim „eksperimentom“ začepe uši i pokriju oči milionima duša željnih prave istine. Samo ako to u datom trenutku neko poželi, zatraži, naredi ili plati. Istina više nije nacionalno dobro svih nas. Ona je zarobljena u gramzivim rukama pojedinaca koji se nazivaju vlasnicima medija i koji su u obaveznom dosluhu sa političarima. Ta je veza neraskidiva, uključujući i strani faktor i njegove stalne interese koji su obično protiv interesa našeg naroda.
Kako se dolazi/lo do tog medisjkog vlasništva, na koji način, čijim i kojim (od čega) parama, nije pretjerano nikog zanimalo u državnim organima. To je mogao biti svako, pa i najveći kriminalac, narkoman, manijak ili budaletina koja je na ovaj ili onaj način obezbijedila novac. Nikoga u državi nije zanimalo da li ti ljudi imaju i lični integritet da budu na čelu nečega što direktno ima veze i nemjerljivog uticaja na svakog čovjeka u ovoj zemlji. Na svako naše malo dijete već od uzrasta kada je u stanju da razumije naš jezik i naša slova. Dok ja ovo pišem, tzv. Radiodifuzna agencija sigurno spava onaj zimski san. Ne budi se već godinama. Njih njihova sjena i ne zanima, narod plaća – fino im je u svom brlogu.
Da li ti ljudi, prije onih stručnih, ispunjavaju i sve psihičke zahtjeve koji ih deklarišu u red normalno-sposobnih ljudi? Da li su ti ljudi “životno” negativni na bilo kakve psiho-aktivne supstance? Da li su provjereni, provjeravani i da li se sada redovno provjeravaju na to? Zbog čega to pitam? Evo, na primjer, vi mi recite da li je moguća situacija da tamo neki medijski gazda nakon besane noći u provodu sa kurvama dočeka ranu zoru našmrkan kokaina i naredi svom uredništvu da u formi istine, narodu objavi tu i tu vijest. Ko to danas može spriječiti i ko uopšte spriječava?
To nije istinita nego narkomanska informacija. To nije istina nego kokain. Sa takvim idiotima svi smo mi “narkomani”. Svi mi lakovjerno šmrčemo njihove medijske bljuvotine koje utiču na naše stanje i mozga i svijesti. Da ne pričam o političkom i ekonomskom uticaju na bukvalno svaku objavljenu informaciju koja dopre do nas. Budite u to ubijeđeni – sve je zbog nečega ili nekoga plasirano u medije. Baš sve! Možda još jedino vremenska prognoza odolijeva. Mada sam i tu više skeptik – i oni u posljednje vrijeme „iz nekog razloga“ frljaju sa procjenama pa umjesto „lažnog sunca“, često pokisli, gledamo “istinu u kiši“. I obrnuto. Možda i nju neko plaća i naručuje.
Istine nema, narode moj i ja u tebi. Bar u javnosti, gdje bi trebalo najviše da je ima. Ako vam je stalo do nje, tražite je u sebi i svojim kućama… Tamo ona i jeste najbitnija! Ovoj spoljnoj ne vjerujte previše. Nemam prava da vam sugerišem ono što lično mislim i praktikujem – da joj ne vjerujete ništa. Toliko je ona danas rijetka, „ranjiva“ i manipulativna kategorija da je praktično postala beskorisna i nepoželjna za “druženje”! Kao kurva koju je pola grada umorilo… U takvom stanju je i istina koju nam svakodnevno plasiraju naši mediji, odnosno… (pogledaj naslov teksta)
Blog jednog Hercegovca u Beogradu
Leutar.Net
Be the first to comment