Kako naopako???

Rijetko je koji narod kroz istoriju bio toliko glup i naivan kao što je to srpski narod. Ni jedan se nije toliko puta oslobađao, a onda  sam sebe bacao u okove i lance. Mi ne znamo ni ko smo ni šta smo. Ponosimo se prošlošću koju niti poznajemo, niti je cijenimo. Ona nam služi samo da potvrdimo ulogu žrtve i naravno, to da smo „uvijek u pravu“.

Veličamo velikane, a pljujemo po svakome ko bi velikan htio postati. Preziremo uspjeh i svakoga ko je uspio. Kažemo da smo pravoslavci, a ne znamo se ni prekrstiti. Crkve su nam puste, a kafane krcate. Ljudi smo samo kada smo pijani. Volimo se samo kad hodamo četveronoške. Djecu smo naučili da psuju Boga i sve svece, ali ne i da kažu dobar dan. Tokom suše prizivamo kišu, jer nismo čuli za navodnjavanje, koje je izmišljeno prije 5000 godina. Tokom poplava i požara nemamo vatrogasce niti spasioce. Oboljeloj djeci skupljamo novac za lijekove i operacije. Škole zatvaramo, a kupujemo skupocjene automobile. Gledamo u nebo i čekamo da nam nešto padne odozgo. Nemamo nikakvu odgovornost niti je želimo imati.

Zato nemamo ni državu, niti državnike, već samo seoske barabe i narcisoidne poglavice sa krvlju na rukama. Vode nas oni koji su kao mi, a ne oni koji su bolji od nas. Ako zna mukati i rikati ispod šatora, onda je čovjek, a ako ne zna onda je folirant i izdajnik. Mi smo horda divljaka i zatucana plemena, nekad podijeljeni u rodove, a danas u stranke. Ne koljemo se više zbog ovaca, ali se tlačimo međusobno zbog šake pepela opštinske vlasti. Nekad smo begovima davali desetinu, a danas našima dajemo tri puta više.

Danas skupljamo porez da bi brabonjci za koje glasamo išli na Krf brčkati svoje smrdljive noge. Nekad su nam djecu otimali i vodili u janjičare, a danas mi našu djecu šaljemo u janjičare, doduše ne na Istok, već na Zapad. Ni četiri stotine godina pod Turcima nisu uspjeli da nas rasrbe i unište, kao što su posljednjih trideset godina našeg „vraćanja“ u Srbe. Tarabići su bili u pravu kada su rekli da će doći vremena kad ćemo svi moći stati ispod jednog drveta. To je zaista istina. Svi čestiti i vrijedni Srbi danas su mrtvi, svi ispod jedne šljive, bilo koje šljive. I svijetle, ali nemaju kome, jer mi smo sebi povadili oči.

Piše: Njegoš Tomić Mrkonjić