KAKO JE NASTALA CRNA GORA: Cetinje su naselili Hercegovci!

Nićifor Dučić je bio istoričar, dobrovoljački komandant i kaluđer. Rođen je 1832. u Lugu na Trebišnjici pored Trebinja. Zakaluđerio se sa sedamnaest godina. Kada je Knjaževina Crna Gora objavila r a t Turskoj, učestvuje u borrbama protiv Turaka zajedno sa vojvodom Petrom S. Vukotićem po Staroj Hercegovini. Ovaj srpski ustanak je u g u š e n na Petrovdan 1862. godine, a on se uz dozvolu knjaza Nikole Petrovića premješta na Cetinje gdje je proglašen za arhimandrita (najveći crkveni čin). U kneževini Crnoj Gori otvorio je 10 škola i Bogosloviju na Cetinju 1864. godine.


Nićifor Dučić

Do 16. vijeka, nije Crna Gora postojala, kao država, pod tijem imenom, niti je sadašnja Katunska nahija bila naseljena, izuzevši Cetinje i još nekolika mjesta. Uvijek je bila sastavni dio starih srpskih zemalja Prevale (Duklje) ili Zete.

Prevala je prozvana Dukljom po imenu rimskoga cara Dioklicijana u trećem vijeku poslije Hrista. Najobičnije joj je ime: Zeta. Misli se, da je ta oblast prozvana tako po imenu rijeke Zete, koja teče kroz sadašnje Bjelopavliće, ili Prevalu, kao najstarije geografsko ime te pokrajine, za koje istorija zna.

Visoke i negda šumom pokrivene, a sada gole stijene Katunske nahije, koje sinje more od zapadne strane vječito zapljuskuje, svagda su razdjeljivale od sjeverne strane staru Travuniju i Onogošt, ili novu Hercegovinu od Zete, uvijek su bile prirodna međa između te dvije srpske najstarije oblasti na jugu.

Katunska je nahija od iskoni bila gornjozetska planina, u kojoj su Gornjo-zećani imali svoje katune. Zna se, da su i Crnojevići, prije nego što je i na njih došao red da vladaju u Zeti, imali svoj dio u planini Lovćenu više Kotora u sadašnjoj Katunskoj nahiji. A tako su i neka plemena iz sadašnje Lješanske nahije imala svoje djelove u istoj planini i na njima svoje katune. S toga se je sadašnja Katunska nahija tada zvala Zetskom planinom. Pa kako su je od 16. do 17. vijeka naselili Srbi većinom iz Hercegovine, tako je po katunima prozovu: Katunska nahija.

Pošto, dakle, vojvoda Ivan Crnojević i drugi put 1482. god bi nagnat, da konačno ustupi najezdi turskoj svoju prijestonicu – Žabljak – i da potraži zaklona u svojoj krševitoj planini: najprije se nastani na rijeci Obodu u sadašnjoj Riječkoj nahiji, gdje je imao svoje zemlje, kuću, vinograde i mline. Tu ostane oko dvije godine, dok mu se nije dvor i pokraj njega manastir na Cetinju dovršio; pa se tek 1484. god preseli s Oboda na Cetinje, malo planinsko poljanče pod samom planinom Lovćenom.

Iste godine priloži svojoj novoj zadužbini – Cetinjskom manastiru (Zetskoj mitropoliji) jedan dio zemlje, nekolika vinograda i mlina u Riječkoj nahiji, i jedan dio planine Lovćena u Katunskoj nahiji, postavivši u nj zetskoga mitropolita Visariona s kaluđerima iz manastira Vranjine. Na hrisovulji, kojom je utvrdio te svoje obilate priloge, i koja je pisana na rijeci Obodu u početku 1484. god, potpisan je: „Voevoda Ivan Crnoevik, gospodar zetski“.

Po tome bi se moglo misliti, da se Crna Gora nije zvala tijem imenom do preseljenja u nju vojvode Ivana Crnojevića; ali se ime „Crna Gora“ mnogo ranije nahodi spomenuto u aktima mljetačke arhive upravo ondje gdje se govori o Katunskoj nahiji. Nu, to ime nije označavalo državu, dokle su god srpski vladaoci vladali Zetom.

S toga neki naši pisci, pogrešno spominju ime Crne Gore, kao države, prije 16. vijeka.

U početku, dakle, 16. vijeka, kad se vojvoda Đurađ Crnojević sa svijem odseli s Cetinja u Mljetke, i kad se plemenski glavari počeše prikupljati oko crkve i tadašnjega mitropolita Vavila, počne to ime dobijati političko državno značenje, koje su crnogorski susjedi postojano nazivali i pisali: Mlječići „Montenegro“; a Turci „Karadag“.

Od čega je Crna Gora tako prozvana, mučno je to pouzdano odrediti. Starci u Crnoj Gori, koje sam za to pitao, odgovoriše mi: „prozvana je po imenu Crnojevića Iva“. A tako misli i D. Milaković, pisac do sada najbolje crnogorske istorije, koji to pitanje nije kritički raspravio, ni načisto izveo.

Neki pisci misle, da je Crna Gora tako nazvana sa česte poggiblji turske vojske u njezinijem klancima i klisurama.

Plemenska podvojenost, međusobna mržnja krrvne osvete dovele su Crnu Goru tada do slabosti, tako da su neka plemena uz prkos drugima počela davati harač skadarskom veziru! Tako nesrećno stanje trajalo je sve do kraja 17. vijeka i vladike Danila. Taj mudri i junački vladika, pošto je i sam postradao od Turaka u Podgorici, naumi i u dogovoru s pouzdanijim plemenskim glavarima osobito s Martinovićima s Cetinja, koji su se neprestano Turcima odupirali, istrijebi sve poturice u Crnoj Gori 1702. god. Tada se Crna Gora opet povrati u svoje pređašnje međe, koje je imala u početku 16. vijeka, i koje sam malo prije obilježio. I od tada je Crna Gora jednako bila strašna Turcima; bila njihova grobnica.

Crna je Gora ostala u spomenutijem međama do mnogozaslužnoga vladike Petra Prvog Petrovića, i dok su vrijedni Bjelopavlići, s pomoću Crnogoraca, pod zapoviješću istoga vladike, održali pobjedu nad Buđatlijinom vojskom najprije pod Martinićima 1796. godine; za tijem do nekoliko mjeseca iste godine Crnogorci takođe pod zapoviješću vladičinom u Krusama i Busovniku u Lješanskoj nahiji, gotovo sa svijem pottukli opet Bušatlijinu vojsku, gdje je i Mahmud paša Bušatlija pogginuo. Tada se dobrovoljno sjedine s Crnom Gorom Bjelopavlići i Piperi; te se tako crnogorske međe rašire do Spuža, rijeke Morače i Rovaca.

Po tom, 1821. godine, bosanski vezir Delaludin, pošalje svojega Delibašu s vojskom iz Bosne i Hercegovine, da pokori hercegovačka plemena: Drobnjake, Moraču i Rovca; tada Bjelopavlići priskoše u pomoć Hercegovcima, te sasvijem razbiju tursku vojsku u Morači. Po tom se Moračani i Rovčani dobrovoljno sjedine s Crnom Gorom. A Drobnjaci, koje razdvaja od Morače planina Javorje, ostanu opet i preko volje pod turskom vlašću.

Crna Gora je naseljena iz raznijeh plemena. Pleme je postalo iz porodice, i ima dva pojma: uži – jedno bratstvo; a širi – jedan prijedjel, u kojemu žive nekolika razna bratstva razrođena od jedne porodice i od naseobina raznijeh priselica, koje su svojim naseljem dobile pravo plemena, u kojemu stanuju.

Radi lakšega pojma navešću ovdje pleme Njeguše, u kojemu žive: Herakovići, Petrovići, Raičevići, Radonjići, Bogdanovići, Prorokovići, Vrbice itd.; razna bratstva, a jedno pleme u širem, administrativnom i vojničkom pojmu. Herakovići su i Petrovići, Raičevići i Radonjići grane jednoga stabla; a Vrbice su priselice, dobivši prijedjeljno plemensko pravo.

Svako bratstvo ima svojega rodonačelnika, od kojega vodi svoje porijeklo i po kojemu ima (s nekim gdje gdje izuzecima) svoje prezime, na primjer Herakovići od Heraka; Raičevići od Raiča.

Kad je već ovdje riječ o Njegušima, Heraku i Raiču, progovoriću nekolike o njima na osnovu narodnoga predanja: Herak i Raič su rođena braća, doselivši se u Crnu Goru iz Hercegovine ispod planine Njegoša, u prvoj polovini 16. vijeka; nastane se na malom poljicu, ili planinskom kotlu na obronku Lovćena pod Štirovnikom više Kotora; prozovu se Njegoši za spomen svojega staroga zavičaja i u njemu planine toga imena, koja razdvaja Banjane od Duge.

Od Heraka, kao što sam kazao, postalo je bratstvo: Herakovići; a od Raiča: Raičevići. Iz bratstva su Herakovića: Petrovići; kuća, koja vlada u Crnoj Gori od vladike Danila 1700. godine do danas; prozvavše se tijem prezimenom poslije vladike Danila, koji se je do svoje smrti potpisivao: „Danilo Heraković Njegoš.“ Po Njegovoj smrti prozovu mu se sinovci (od kojih su i vladike Vasilije i Sava) Petrovići po ocu Petru. I, kao što su od Petrovića iz ogranka Herakovića bivale našljedne vladike od 1700. do 1851. godine, tako su od Radonjića iz ogranka Raičevića bivali guvernaduri od 1718. do 1831. godine; a te je godine guvernadurstvo ukinuto, kao što sam već to spomenuo.

Po ukinuću guvernadurstva, Radonjići su opet zadržali u svojemu bratstvu: vojvodstvo i senatorstvo.

Gotovo su svu Katunsku nahiju naselili hercegovački uskoci od 16. do 17. vijeka, upravo u ono mučno doba, kad poturčeni velikaši srpske krvi i porijekla upravljahu turskom carevinom i rađahu, da se srpsko hrišćanstvo pretvori u srpsko muhamedanstvo, što im ne pođe za rukom onako, kako su oni željeli. Tako su: Cetinjani, Ćeklići, Cuce i Bjelice iz Gacka; Herakovići i Raičevići iz Banjana iz Hercegovine; a Ozrinići, od kojih su i Vukotići, po svoj prilici, iz Bosne iz Ozrena, doselivši se u 16. vijeku vijeku najprije u Dalmaciju, a kada Turci i tamo prodru, Ozrinići otidu u Crnu Goru i nasele se na Čevu.

Svako je pleme imalo od najstarijih vremena svojega ili kneza, ili vojvodu; a neka su imala i jedno i drugo. A 1718. godine uvedeno je u Crnoj Gori i serdarstvo, te je tako svako pleme dobilo i svojega serdara. A godine 1831. ustanovom Senata, postane u svakom plemenu i senator. Godine 1851. knez Danilo ukine knezove i knežine, i zamijeni ih kapetanima i kapetanijama. I tako sada svako pleme ima svojega: vojvodu, senatora, serdara i kapetana. U nekima je plemenima jedno isto lice vojvoda i senator; a u nekima vojvoda iz jednoga, a senator iz drugoga bratstva.

Koliko su Crnogorci na bojnome polju hrabri, toliko su, pred strogošću apsolutne vladavine – meki, nemajući jasnoga pojma o građanskim pravima i dužnostima! Uzroka tome ima više, između kojih je i siromaštvo. A narodna poslovica veli: „Siromah čovjek, gotov Đavo.“

Izvor: sedmica.me

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Anti-SPAM Test *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.