Činjenica je da se kantautor ne može tek tako „ubiti“ u korist svog lirskog junaka. U slučaju Jasona Isbella imamo školski primjer te tvrdnje. Čini se da je mračni, nesrećni, deformisan od alkoholizma junak njegovih pjesama potpuno ostao u sjenci čovjeka koji voli i voljen je, zadovoljnog oca i supruga, muzičara kome je kafana samo koncertni prostor, ne i dom, kao što je bila.
No, nije ubijena Isbellova sposobnost da od običnih priča, prepoznatljivih strahova, oslobođen pretencioznosti i potrebe da svoje misli prekriva nerazumljivim metaforama, stvori možda i najljubavniju pjesmu koja se pojavila ove godine. „If We Were Vampires“ je treći singl s albuma „The Nashville Sounds“, nježna posveta onome što ima i pred čim želi da jednog dana zatvori oči, kad već tako mora biti. Ima ta romantizovana varijanta besmrtnosti u koju žele da se ogrnu svi ljubavnici svijeta u trenutku kad ih snažno drži osjećaj da su ispunjeni. Da li je strah od smrti, strah od samoće ili praznine, strah od nemogućnosti da se s bilo čim suoče kao jednina, svejedno je, jer konačni ishod je isti – postoji trenutak u kom shvatiš da ljubav može stajati na najčvrstijim nogama, ali vrijeme će proticati bez obzira na to.
Kad dođeš u neke godine kad više ne tražiš, već si našao, nije „volim te“ vrhunac ljubavi, već rečenica „samo da ja odem prvi“. Kad joj dodaš nježnu gitaru, kad joj dodaš još jedan vokal, nježniji i privržen, nema potrebe da je dalje objašnjavaš. Prepustiš se, pa neka vremena, neka curi, to mu je ionako jedini posao. Jason Isbell, čini se, sve zna o tome.
Ostavi komentar