Teorija relativiteta u RS

Od devedesetih godina pa naovamo, sve do današnjeg vremena, živimo podijeljeni na teritorijama relativiteta. Mnogi su čuli za teoriju na osnovu kojih su zasnovani zakoni tih teritorija. Mnogi su čuli i za idejnog tvorca same teorije, ali je u većini slučajeva sve ostalo na čulu sluha, što zbog jeftinih diploma, što zbog malog koeficijenta inteligencije.

Mnogi su čuli za Alberta Ajnštajna. Neki misle da je to zli naučnik iz crtanih filmova koji želi da zavlada svijetom, dok opet drugi misle da je to bivši ministar kulture i sadašnji direktor Beogradske filharmonije. Prosto rečeno, prostačka većina nikada nije mogla da razumije načela samog relativiteta.

To je se najlakše nekada moglo objasniti primjerom lijepe djevojke i furune. Kada ste u društvu lijepe devojke sati prolaze kao minute, dok kada sjednete na vrelu peć sekunde traju kao sati. Međutim danas relativnost ne možemo objasniti kroz taj primjer. Zbog poremećenih vrijednosti u našem društvu i slabe ekonomske situacije teško da većina sebi može da dozvoli luksuz druženja sa lijepom djevojkom duže od pet minuta. Sva ta kafućina, kapućina, frapućina, mohita, organska piva, krpice, parfemčići, češljići, pomadice, viklerčići, kompletići, šeširi, cipelice, sve to košta, i kako sad pristojan, nezaposlen momak od nekih tridesetak godina, koji je na budžetu svojih penzionisanih roditelja, to može da priušti. S druge strane enormne cijene grijanja i velike hladnoće uzork su tome da ne možete naći tako vrelu furunu, obično sva grejna tijela koja na našim teritojima možete da nađete su već zauzeta. Jednostavno danas relativitet ne možemo da objasnimo na taj način pošto se sve izopačilo. Danas grlimo grejna tijela, a bježimo od lijepih žena.

Iako su se primjeri kojima možemo objasniti relativitet promijenili, to ne znači i da se sam relativitet promijenio i nestao. On je još tu.

Na relativnim teritorijama relativno je npr. pitanje zločina i kazne. Dok su za neke osuđeni haški zarobljenici heroji za druge su zlikovci i obratno. Relativnost je prosto stvar perspektive.

Većini su heroji i oni koji su za vrijeme ratnih dešavanja kućne ljubimce svoje dječice prevozili helikopterima, dok ista ta većina je svoju dječicu hranila konzervama „Ikara“ ili oni malo srećniji kućnim ljubimcima svoje dječice.

Relativno je i to da li po lopužama i zlikovcima, ili herojima, dajemo imena ulicama, školama, studentskim domovima, mada je činjenica da se po istim tim relativnim herojima zovu mnoge benzinske pumpe, preduzeća i dioničarska društva za uvoz svega, od Silvane do Nirvane.

Evo, uzmimo za primjer teritoriju Republike Srpske. Za nekoga je to država, a za nekoga entitet. Sve zavisi iz kog ugla se posmatra i koji narod pitate. U suštini to je jedna relativna teritorija jer su njena društvena dobra i prirodna bogatstva rasprodata i koja je realno na nivou seoske mjesne zajednice, ako u obzir uzmemo kulturu, obrazovanje, ekonomiju, glasačko tijelo i one koji upravljaju njome.

Neki će stati u odbranu Republike Srpske i reći kako ona nije siromašna i kako u njoj ne h“v-f“ali novca u budžetu. Relativno gledano biće u pravu. Novca nema kada su u pitanju plate za prosvjetu, policiju, zdravstvo, i tu su relativno gledano „malo“ skresali plate, dok novca ima za nove limuzine našeg relativno ženstvenog premijera i njenu svitu koju plaćamo kao da je faktički Kevin Kostner čuva, dok ona zarađuje kao Vitni Hjuston.

Relativne su i veličine penzija. Dok se naša vlada h“v-f“ali kako su relativno velika povećanja penzija od 3%, za penzionere je to faktičkih desetak maraka za koje relativno mogu da kupe faktički devet hljebova. Relativno malo li je!

Relativni su i izborni rezultati po kojima jedna partija ima većinu. Stalno slušamo kako nam vođe SNSD-a pričaju kako je za njih glasala većina građana. Ako SNSD ima ubjedljivu većinu, zašto onda oni moraju da uz sebe drže relativne partije kao što su DNS i SP i trpe njihove faktičke ucjene?

To možemo opet objasniti relativitetom. Zlobnici to posmatraju kroz slabost SNSD-a i da bez tih relativnih koalicionih partnera SNSD ne bi imao većinu. Dok je iz perspektive vladajuće partije to iz razloga što su oni brižni čuvari Republike Srpske i njenih demokratskih tekovina, te je potrebno da se čuje i relativno drugačije mišljenje od njihovog.

Imamo i Nikolu Špirića koji je pisac i koji je od svojih sabranih djela realno kupio stan u Beču. Šta je tu relativno? Hm, zaboravite ovaj primjer. Ni sam Ajnštajn ne bi znao da nam objasni šta je tu relativno, a šta realno.

Relativno je i postojanje čovjeka koji se zove Arije Livne, kao i saopštenje iz Izraela. Mislim, ipak Miloradovih sedamnaest savjetnika bolje znaju koga je Izrael ovlastio za diplomatiju, od tamo nekog Izraela. Na kraju krajeva kako Gargamelov mačak može znati nešto o diplomatiji, ističu Dodikovi savjetnici kao nepobitan argument za svoje tvrdnje.

Nije ni bilo riječi da su se pare davale nekom nepostojećem diplomati koji se zove Arije Livne, novac je uložen u razvoj poljoprivrede Arilja i Livna u cilju unapređenja odnosa dvaju zemalja regiona.

Izdaja je takođe relativna stvar. Kada pripadnici SNSD-a pregovaraju i sastaju se po birtijama sa predstavnicima drugih naroda to je u interesu Republike Srpske, ali ako pripadnici relativne opozicije donesu neke zajedničke odluke sa istim tim predstavnicima drugih naroda onda je to akt izdaje.

Vjerovatno najbolji primjer relativiteta bi bio sam predsjednik Republike Srpske. Kod njega je bukvalno sve relativno od danas do sjutra. Ono što je rekao danas sjutra već to nikada nije rekao.

Govori nam kako je Republika Srpska bolji dio Bosne i Hercegovine. To je potpuno tačno iz njegove perspektive iz koje gleda Republiku Srpsku dok je helikopterom nadlijeće uzduž i poprijeko, jer rupe na putnoj mreži koja povezuje gradove Republike Srpske i za koje stalno izdvajamo kroz razne akcize, iz vazduha izgledaju kao naftne bušotine. Iz te perspektive on može isto tako da zaključi i da su narodi koji žive na ovoj relativnoj teritoriji bogobojažljivi, jer dok on tako letucka relativno malim helikopterom relativno velikim nebeskim prostranstvima Republike Srpske vidi da narod gleda u nebesa, podižući ruke. Iz njegove perspektive on vidi vjernike koji se obraćaju svojim bogovima, a ako se taj prizor posmatra sa zemlje, lako se može zaključiti da narod prosi i očekuje milostinju da im on baci iz njegovog relativno malog helikoptera.

Relativna je i razlika između sadašnjeg predsjednika i ratnog predsjednika Republike Srpske. Čak dijele ljubav i interesovanje za psihijatriju. Jedan je psihijatar, drugi je pacijent.

Što se tiče pristojnosti i kulture tu je relativnost malo zbunjujuća. Kada naš predsjednik koristi prostačke riječi preko malih ekrana to je sasvim normalno i tome ne treba pridavati važnost, već što prije zaboraviti, ali ako bi npr. djeca koja su nekim slučajem gledala obraćanje našeg predsjednika ponovila iste te riječi na času, u školi, faktički bi bila kažnjena.

Relativan je i broj senatora u Republici Srpskoj koji je u stalnom porastu, kao što su relativne i njihove plate i zasluge.

Jedino što ovdje nije relativno je propadanje imperije, ono je neminovno, i ćutanje i trpljenje plebejaca dok ih patriciji vode u propast.

To je zagarantovano iz bilo koje perspektive.

Čak su narodne mase našle i opravdanje za to što ćute i relativno gledaju šta se faktički radi – „A koga da postavimo na njihovo mjesto, ako ove i smijenimo kukom i motikom?“

Relativno glupo opravdanje realno glupog stanovništva.

Drašković Predrag

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.