Roditeljima nevaspitane djece: Pretvorili ste našu zemlju u horor!

Tuđa govna ne mirišu bolje nego domaća. Bez obzira što unaprijed vidim komentare tipa „idi ako ti ne valja“ uz bujicu sočnih psovki, jedna slika sa skorašnjeg godišnjeg odmora mi ne izlazi iz glave.

Ski škola za djecu. Baš mali pilići, čini se da bolje skijaju nego što hodaju. Predvodi ih nasmijani instruktor. Pravili su pauzu i sada su se vratili ka stazi, svi su stavili skije. Svi osim jednog malog koji ne može pancericom da ubode vez. Jer vez je spušten, a on je lagan, pa ne uspijeva da ga otkači. Trudio se neko vrijeme, svi su ga strpljivo čekali, instruktor mu dobacuje: „Jače!“ Onda na meni pomalo razumljivom stranom jeziku kaže ostaloj djeci da pomognu drugaru. Oni ushićeni skaču na taj neposlušni vez, njih desetoro se trude da ga otkače i cerekaju se, zagrcnu se od smijeha. Mali čija je skija, stoji iznad njih i zadivljeno ih gleda. Pošto uspiju u misiji, on raširi ruke, a svi ga grle i smiju se. Onda dođu do instruktora i svi ga zagrle, nešto se šale.

Gledam to s potpuno blentavim izrazom lica i mislim na dva parka pored moje zgrade. Kad god uđem u te parkove, ima mnogo djece istog uzrasta. Dok šetam psa, često se stresem od psovki koje čujem iz tih malih usta. Zvuči neprirodno, žulja uši. Svaki put se okrenem da vidim lice djevojčice koja izgovara „puši ga“, i budem zgrožena. Često mama ili baka sjedi na par koraka od nje. Priča s mamom dječaka koji joj je uzvratio: „Kurvo raspala“. Niko ne reaguje. Stavim kapuljaču, krenem dalje. Mnogo puta sam stavila tu kapuljaču.

Dok sam gledala te male skijaše koji su me pretvorili u sentimentalnu slinu s blagotelećim izrazom lica, mislim kako su klinci iz parka i ovi – rumeni, fini i nasmijani zapravo potpuno isti. Sva ta djeca su divna.

Niste divni vi, koji ste riješili da ih imate, pa ste u nekom trenutku shvatili da imate dobar alibi da se ne bavite njima, jer živite u Srbiji. A tu je sve teško, i nema se vremena, i kriza udara već 20 godina, grcate za parama, a vaša djeca za pažnjom.

Imam pitanje za roditelje djece iz parka. Na koji način vas je besparica spriječila da djecu naučite riječima „izvoli“, „hvala“, „molim“, „izvini“, „volim te“? Kad su vas zvali u vrtić zbog prvih problema s disciplinom, šta ste uradili? Batine za dijete ili prijetnja vaspitačici? Možda ste negirali problem uz „ne znam šta mu je, ja sam šokiran(a)“, a onda po izlasku iz vrtića momentalno počeli da psujete?

Nije vam palo na pamet da ste vi najvažniji model ponašanja svom piletu? Ako ono koristi određen fond riječi, zar vam razgovor nije logičan korak?

Ne znam kada i kako smo izgubili volju i želju da pazimo ono što nam je najvažnije. Sigurna sam da su i mamama koje u parkovima ne čuju i ne vide razuzdane klince, oni ipak prioritet. Život bi dale za njih, ali ne i pet minuta razgovora.

Kao da se sve svelo na zadovoljavanje bazičnih dječjih potreba – da imaju krov nad glavom, jedu, igraju se i nekako rastu kao korov. Onda izrastu u bršljen. Mene bršljen u zemlji koja u mnogim segmentima liči na džunglu, zaista plaši. Jer jednog dana u Srbiji će živjeti samo bršljeni. Neće više biti ni bijelih rada ni ljubičica. Zemlja će nam postati šuma iz „Vještice iz Blera“.

Veštica iz Blera

Kad malo porastu – krivićete školu, kad budu još veći- preći ćete na sistem, a oni će u srednjim godinama za sve optužiti baba ujnu koja živi u Americi i nije im ostavila nasljedstvo. Možda okrive i vas što su ostali ukopani, što je jedina širina koju posjeduju ona u baratanju psovkama i mržnjom.

Slika je dragi roditelji, ipak malo šira od one koju imate kada smrknuti i umorni dođete s posla bez volje za bilo čim. Vrijeme je relativno, a taj jedan sat dnevno koji ne odvajate za svoju decu može da ugrozi čitave generacije. Jer vaše dijete će jednog dana imati djecu, i tako u krug. Zamislite svoje unuke, praunuke, čukununuke – umorne, bezvoljne, proste, bijesne, kako u 22. vijeku žive u Srbiji. Nesrećni. Nigdje cvijeća, samo mračna šuma puna bršljena.

Ljudi, saberite se! Ne dajte im da psuju i pljuju jedni druge, naučite ih da se smiju, šale, prave kerefeke i budu prava djeca. Čak i kad vas mrzi najviše na svijetu. Tu obavezu ste prihvatili kada ste riješili da ih imate. Trgnite se! Oni porastu u trku. Ne gubite vrijeme. Pokušajte da prevaspitate prvo sebe, pa onda i njih. Ništa ne boli, a baš prija.

 Izvor: Noizz

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.