Putovanje po Hercegovini

Neki silnik vojskovođa – ko zna da li oduševljen ili razočaran, da li pobjednik ili poraženi, i ko zna gdje i na kojem jeziku – rekao je da na zemaljskoj kugli nema čudnije zemlje od Hercegovine, da toliko može opsjeniti i prevariti nevještog putnika. Čas se čini mala i neprohodna, čas golema i raštrkana. Ljeti žedna, tvrda i ispucala, s puno jametina i provalija; snijegom i ledom okovana i zamrzla. U rano proljeće, čim nameti i do tri metra, počnu da se tope – mokra i blatnjava.

Pisao: Radoslav Bratić

Čas je otvorena i svijetla, kao u ljetno podne, čas zakopčana i mračna kao šinjel vojnika na Vučjem dolu kraj Bileće, pred početak krvave bitke. Danju koliko je god pregledna i prozračna, noću je mračna i teška. Kada se otkine glas od usta onog što doziva kao da se sve ruši i na nebu i na zemlji. To pokreće rzanje konja, u čijoj blizini vrebaju gladni kurjaci, zatim ptičiji žagor kao pred najveću oluju. Nije ni čudo što se tada čuje blejanje jagnjadi, večanje kozlića i plač djeteta u kolijevci. Svako živi tada očekuje glas tužaljke koja oplakuje i žive i mrtve.

Prepričavaju se proročke riječi tog silnika – vojskovođe da će Srbi prije kraja šeste decenije petnaestog vijeka izgubiti državu, a da će se Hercegovina dvadesetak godina i poslije toga održati. Svako ko je čuo tu priču u strahu je ponavljao i pljuvao tri puta na manitog proroka. Ali nikada se ne zna iz čijih usta govori đavo, a iz čijih anđeo. Zato se u Hercegovini bacaju tolike čini da se nečastivom prekine put. Kada taj što priča osjeti da mu više ne vjeruju, da nije ubjedljiv, on iz vrata pusti malo krvi da se svi u strahu razbježe. I onaj koji ni u šta nije vjerovao – sada vjeruje.

I šta god u Hercegovini putnik u glavi donese u ovaj kraj već na sljedećem koraku se mijenja i ne važi.

Iz Hercegovine su se vijekovima ljudi selili ili bježali gdje je ko mogao i stigao, milom ili silom. Oni što su ostajali govorili su: «Hercegovina cijeli svijet naseli, a sebe ne raseli».

Ranije, dok nije bilo dobrih ili bolje reći nikakvih puteva, u vrijeme grčkih kolonija i vlasti Nemanjića, ovdje su sporo i teško stizale vijesti o događajima u svijetu. A možda je tako bolje bilo. Vijesti o dobru nama nikada nijesu namijenjene niti slate, a onima o zlu uvijek se nadamo. Bez obzira šta se gdje ružno dogodi i ko je za to kriv – nas će stići kazna. Tako nam je gore zapisano. Mi smo stvoreni za muku i patnju. Lakše nam je zaplakati i zakukati nego reći dobar dan.

Neki putnik iz Mletaka je negdje pričao, a glas se do nas ko zna kako povratio, da mu Hercegovina liči na pali list jasike, koji nošen zviždukom vjetra izgleda poput lica mlade žene pred porođaj. Išarana uskim kamenim drumovima kojima u žurbi prolaze trgovački karavani, često krvavih konjskih kopita, noseći svakojake tovare, u žurbi da na cilj stignu što prije i što više zarade. Razgovaraju i mrse na svakojakim jezicima, ali se trgovci lako razumiju. Svakome od njih je u glavi kantar ili vaga kojima mjere i procjenjuju svoju dobit. Ko zna šta se sve krije u njihovim njedrima i u konjskim bisagama. A ne znaju da je ispod svakog većeg kamena, za koje stopalima zapinju, bezimeni grob i da su mnoge ploče u ozidanim ogradama nekada bile uzidane u visoke turske kule, stražarnice ili porušeni čardaci.

Neki kaluđer, svuda gdje bi došao, pričao je o crvenoj liniji koja se jedino u ponoć vidi u ovom kraju, dok traje mjesečeva mijena, što spaja žive i mrtve, Istok i Zapad, zemaljsku stvarnost i ljudske snove.

Ta staza osvjetljava tajnoviti put što vodi u nepoznato. Ko to ne umije da vidi, kažu da će kroz život lutati kao kroz pomrčinu. I neće znati odakle je pošao ni gdje se uputio. Onaj ko primijeti svjetleću putanju umjeće da raspozna razna čuda i da ostvari što je naumio. Ta svjetlost će mu dati snage da hrabro pogleda i smrti u oči. Neće se više plašiti glasa koji doziva niti šušnja u grmlju. Plač i suze će zamijeniti osmijeh na njegovom licu. O junaštvu će govoriti s divljenjem, o istoriji s gorčinom i katkada prezirom — najčešće kroz pjesmu i legendu, jer ionako niko to više ne može posvjedočiti.

Trgovci koji dolaze iz raznih pravaca i puteva svraćaju u krčme na konačište, da odmore i sebe i konje, bježeći od noći i svega nepoznatog. Sklanjaju se od nevremena i raznih iznenađenja, jer noć je svačija. Konji su im očešljani i čisti, mirišu na svoje gazde; samo da se ne pomiješaju sa našim – puni su konjskih muva, obadova i krpelja.

(Nije istina da je duvan tek poslije Kolumba stigao u Hercegovinu, jer su u krčmama pušili osušeni list krtole od kada je svijeta i vijeka. Ćat se pravio umjesto od hartije od lista lepušine ili vinove loze.)

Iza sebe i oko sebe, putnici uvijek ponešto ostavljaju od svojih navika i običaja, iz krajeva odakle dolaze. Donose i prepričavaju vijesti koje su čuli ili sami dodali jakih začina, onako kako se to radi u nepoznatim krajevima, među nepoznatim ljudima, gdje ih niko ne može dopuniti niti ispraviti. Oni što ih slušaju učtivi su koliko i sumnjičavi, jer nikome osim Bogu ne vjeruju. I u šta ko može ubijediti vratara Hercega Stefana, koji je već odavno više na nebu nego na zemlji.

Među putnicima ima čudnih lica i faca, koji pričaju o ratovima i epidemijama iz kojih su sami izuzeti. Kada im priča ne uspije – ozari ih po licu kopriva ili kakva druga otrovna trava. Češljanje ne pomaže ni oštrim noktima, jer bukne nateklina i potekne krv. Među njima ima razmetljivaca i faldžija, kao i onih što sporo otvaraju usne i cijede kroz zube vodu koja je zagađena. Vidi se da riječi prodaju za skupo zlato. A možda je to samo izraz njihovog opreza i nepovjerenja, da sakriju svoje tajne i loše namjere. Sve što pričaju ostaće da lebdi dok ne stignu novi putnici sa svojim vijestima, da još više zamute i ono što je izgledalo kao istinito. Rijetke od njih moguće je pročitati kao prostu knjigu koja ima loš početak. Sve je bolje nego da započnu priču o Kosovskom boju, jer o tome najviše zna Hercegov puškar Jerg iz Nirnberga. Tobož žale zbog srpskog poraza, a niko od tolikih zemalja ne htjede da pritekne u pomoć. Prave se da tuguju, a osmijeh im izbija ne iz lica već iz obrva.

Kada se neko od putnika upusti u komplikovanu priču i osjeti da će propasti od prevelikog šoka koji izaziva, samo doda: „Rekao mi jedan važan čovjek, na putu“. I tako skine odgovornost sa sebe i uzdigne se da zna velike ljude. Osjeća se tada spašen i zaštićen. Istina je vazda negdje tamo a ne ovdje, a vladari su kod njih dobri i pravedni, a mi treba sami da zaključimo kakav je naš. Hercegov vratar odmah zna da nas ti podbunjuju svojim lukavstvom. Govore ono što možda i znamo, a prećutkuju ono što je glavno.

Kakvih je sve čudaka među nas dolazilo i šta nam sve nisu pričali. I trgovaca i diplomata i špijuna i oficira i ko zna kakvih sve lutalica i ludaka. Uvijek pričaju o drugima, a o sebi ćute.

Neki trgovac iz Zadra, koji se predstavio kao Jejina, valjda zato što ima nos i oči kao u istoimene ptice, navraćao je često u Ključ i Cernicu, Hercegovu prestonicu. Čim malo popije hvalio bi papu i njegovu vjeru i pravednost. Upamćen je po crnoj dugoj kosi koja je prekrivala njegov vrat i čelo, kao u ovna. Kao da se krio da ga niko ne prepozna, ili je bježao od kakve potjere. Kada je ponovo stigao, kroz dvije godine – bio je gotovo potpuno ćelav. Svi su ga gledali u čudu i odmicali se od njega kao od kuge. Uzalud je vadio sviralu iz torbe i svirao ne bi li osvojio pažnju makar djece. Na kraju je rekao da mu je periku zgulio i oteo usput neki napasnik. Mnogi prvi put tada čuše šta je perika.

Napasnika i razbojnika je bilo svuda: pravili su zasjede, otimali robu i novac trgovcima i onda kada bi im oni ponudili milostinju.

Hercegov vratar upita da li žene na moru nose perike i na onom skrivenom mjestu. Ali teško je vidjeti crvenilo na licu tih putnika, bez obzira šta im ko rekao.

Izvjesni Francisko Stupa, ispričao je u proljeće 1422. godine, da se u Dubrovniku uveliko proizvodi staklo (ars vitrei) i da su hercegovačke zanatlije na Primorju usavršile izradu prozora, murala i vitraža. Kada je za to čuo herceg Stefan, odmah je ugovorio porudžbinu raznih bokala, pehara i čaša.

U Hercegovini se momci rano žene, pa putnik nije načisto ko je otac, a ko sin. Ne može se lako zaključiti ko je potomak, a ko predak. Žene se kriju, a djeca su mahom siročad – očevi poginuli u ratovima. Već od deset godina – muškarci su ratnici. Život ih natjerao i tako naučio. Zbog toga matičari mrtve zapisuju kao žive – da su se ponovo rodili; plaše neprijatelja da nas tri puta ima više nego što nas stvarno ima. To je istina i zato je ponavljamo. Muškarci su brzi i naprešiti, začas planu kao munja, a opet se brzo smire i spremni su da se našale i na svoj račun pošprdnu. Kada stariji čovjek navuče kapu šajkaču na čelo – nikada ne znaš hoće li se potući ili zakukati. Čim istegnu vrat i dignu glavu put nebesa – to razgovaraju s Bogom, sabiraju račune.

Sretneš li putniče nekog čovjeka u prolazu, upitaš li ga za zdravlje ili kuda vodi put, dobićeš kratak i rezak odgovor s melodijom brzog okreta ključa u bravi. Nepovjerenje i prezir, odbrana i nevidljivi mač, ili sve to zajedno. Shvatiće neznanac da je tu samo sićušni gmizavac ili vrabac, šta mu se već dopada. A možda će dobiti odgovor u vidu poslovice ili zagonetke, kao udarac u pleksus, pa neka odgoneta. Ako se čovjek koga pitaš nasmije – znaj da se ruga, ako skoro zaplače – žali bližnjega svoga.

Ako putnik, pak, prođe ćutke pored čovjeka u Hercegovini, ovaj će misliti da je to kakav lopov ili gluvo-nijemi stvor.

A kada hoće da te zbuni, Hercegovac će ti izgovoriti toliko naziva mjesta ili prezimena ljudi da te uplaši: Ćulibrk, Guzina, Ovčina, Jazavac, Kenjalo, Strašilo, Vukojeb, Gloginja, Šršljen, Vrtirep, Puvalo, Šišmiš, Gluvić, Mučibabić, Koljibaba, Gavran, Maslać, Popara, Kuronja, Zaklan, Jarac, Šupljeglav, Kerović, Grba, Kubura, Motika, Mucović, Peško, Zec, Vukorep, Vrana, Derikučka, Surutka, Rikalo, Divljak, Grubijan, Budalić. Šta ostaje putniku nego da zanijemi ili da pobjegne bez duše tamo odakle je i došao. Jer on ne zna da se ovako Hercegovci pošprdaju vlastima. Još gori su nazivi imena mjesta i puteva. Prezimena se rijetko izgovaraju; ona su više registar vlasti nego šta drugo. Izgovara se ime i ime oca – Stefan Vukčev; kakav otac – takav sin.

Putnik se može uplašiti i glasa narikače koji se čuje u svako doba i na svakom mjestu. Iz jednog kraja se čuje glas tužaljke, a iz drugog melodija gange, praveći tako čudan kontrast, miješajući kuknjavu i pjesmu. A zvuk gusala je već tiši i prati pjesmu protiv ropstva i tiranije.

Putnika koji, ne daj Bože, završi život na putu, svejedno da li od bolesti, straha ili kuršuma, ma ko i kakav bio, sahraniće sa najvećim poštovanjem i običajima. Stvari će mu ukopati sa njim zajedno i ostaviti biljeg s imenom i prezimenom ako doznaju ili samo napisati „nepoznati putnik“. Tako mjesto čuvaće od nasrtaja stoke i svakoga drugog. Ne dira se, drže ga za svetinju.