Kako je nepismeni policajac postao bogataš u Americi!

“Obrad Milićević, rodom iz sela Zvjerine u Hercegovini, gdje ne uspijeva ništa drugo sem Hercegovaca, odluči da se 1922. prijavi za žandara u Bileći. Prođe sve ispite. Bio je zdrav ko dren, pametan, pošten i hrabar, pogađao je u metu, trčao brže od ostalih, rukovao sabljom i bajonetom, bacao najdalje kamena s ramena, nije pušio ni pio, a bio je, kao što se zna, iz dobre familije… Na kraju, pošto ga primiše u žandare, trebalo je da potpiše rješenje, ali on odbi da to učini.

‘Zašto nećeš da potpišeš?’, upitaše ga.

‘Ne umijem’, odgovori. ‘Nijesam pismen’.

‘Kako, jadan, nijesi… pismen? Pa kako ćeš pisati prijave i zapisnike kad se što desi?’

I tako ga i pored svega ne primiše u žandare, te se on iseli u Ameriku, kuda otputova italijanskim šipom ‘San Đovani di Mesina’ iz luke Kotor, gde je neki Dubrovčanin, po imenu Baltazar Gradi, sakupljao Hercegovce za rad u rudnicima Bjut Montane.

Posle mnogih potucanja, Obrad, kojem su u Njujorku upisali novo ime O’Brajen, tražeći mesto slično rodnoj Zvjerini, naseli se na severozapadu države Arizone, prema granici Kalifornije, ispod planine Krosman. Živio je siromašno baveći se onim čim se bavio i na Zvjerini – uzgajao ovce čije je meso prodavao u obližnjem gradu Havasa Sitiju. Država Arizona mu je dala sto jutara potpuno neplodne zemlje za simboličnu cijenu od pet dolara.

Jednoga dana dok je kopao veliku rupu da napravi čatrnju, istu onakvu kao što je imao u Hercegovini (u tom kraju nije bilo druge vode sem kišnice), iznenada poteče nafta. Postao je tako bogat preko noći. Sagradio je prostranu kuću u kolonijalnom stilu, a za svoju dušu podigao jednu sasvim malu, kamenu, kao što je bila ona u kojoj se rodio, sa ognjištem, gredama i ovnujskim kožama na kojima je spavao sanjajući Zvjerinu.