Da li uopšte postoji društvena odgovornost?

Posmatrajući različite pojave u našem društvu, neko je opšteprihvaćeno mišljenje da za pojedinca ili grupe pojedinaca treba uvijek da postoji neko drugi koji će da riješi određeni problem i situaciju. Ne tako rijetko, odgovornost se prebacuje na nekog ko sa specifičnim problemom nema direktnu vezu, a ukoliko i ima, zahtjevi rijetko da imaju smisao i opštu dugoročnu korist.

Situaciju otežava život u sistemu bez sistema, bez održivih dugoročnih strategija, korupcija o koju se spotičete čim zakoračite sa kućnog praga. Ali ako je tako sve loše, a jeste i daleko gore, zbog čega se promjene koje su neophodne svode samo na izjave „Država mi nije dala“, „Lopovi, samo kradu“ „Jadan narod“. Ove izjave su postali dio svakodnevne komunikacije kod ljudi, bez obzira na njihov socijalni, obrazovni i materijali status. To je sav vaš aktivizam. Malo vike, a nigdje rješenja. Građani se gotovo uopšte ne organizuju niti pokreću inicijative koje bi vodile ka promjenama u društvu. Tu i tamo bude sjajnih građanskih inicijativa, uglavnom na lokalnom nivou, ali s obzirom da u svakom segmentu društva imamo problem i da vlada opšta društvena kriza, slobodno se može reći da se građani ne organizuju kako bi to stanje promijenili. S duge strane, građani očekuju da im se u životu sve treba dati, kako bliski ljudi koji ih okružuju, tako i „država“. Niko nema vlasništvo nad nečim što je od opšteg interesa, tako niko ne može ništa ni da oduzme. A zašto vi sebi oduzimate pravo da pozovete nekog na odgovornost, ne da vam neko nešto da, nego da samo radi posao za koji je izabran da radi u interesu zajednice? Svi bi samo da se međusobno sažaljevate, ali ne i da se nešto riješi dugoročno. Javnosti su draža kratkoročna rješenja, pojedinci zahtjevaju od „države“ da ih zaposli, a opšta javnost to podržava. Pojedinaca sa rješenjem, programom, planovima nemate, a ne znam ni da li bi stali kao podrška onim pojedincima koji bi rekli „Moramo se svi potruditi da bi osigurali bolji život“ ili bi i dalje nastavili sa vikanjem „Daj, daj, daj“? Koliko vas je spremnih nešto i stvoriti, koliko je vas spremno nešto dati?

Iz reakcija većine građana, odnosno nereagovanja javnosti, pri čemu mislimo i na pojedince i na grupe, na različite pojave s kojima se susrećemo gotovo svaki dan, bilo na ulici kroz nesavjesno ponašanje vozača, vršilaca nekih uslužnih djelatnosti, u obrazovnim i medicinskim ustanovama , itd., gdje vas niko ne sprečava da ukažete na neki problem ukoliko ga uočite, se ogleda opšta nezainteresovanost da se određene pojave riješe. Ukoliko pojedinci nisu odgovorni prema sebi, odnosno nisu spremni da brane neki svoji stav, na koji način će bilo ko osjećati odgovornost prema društvu?

Ako reagujete kako bi ukazali na određeno negativno ponašanje pojedinca, dobićete etiketu osobe koja „Uvijek ima šta da kaže“, „Njoj/njemu uvijek nešto smeta“, iako se iste te osobe koje vam lijepe etikete gotovo svaki dan suočavaju sa istim ili sličnim problemom. Rijetko da će podržati vaš stav, reći će za vas da puno tražite, prozvaće vas, a onda će mrmljati sebi u bradu i biti nezadovoljni kada se nađu u istoj toj situaciji, ali neće htjeti reagovati. Iz neke najbanalnije životne situacije, rađa se čitava populacija onih koji ćute i sa čijim životima ko god hoće može upravljati na bilo kakav način.

Cijeneći svako stručno mišljenje i uvažavajući profesionalce u specifičnim oblastima, uvijek sa rezervom trebate uzimati ono što nam se kaže. Ukoliko sumnjate u nečiji stav, bez obzira na vaše nepoznavanje određene oblasti, pokušajte naći još neko mišljenje dok ne donesete konačnu odluku. Nemojte uzeti nečije mišljenje kao krajnje i jedino ako postoji i mala sumnja da to može i drugačije.

Ali, jednostavno nemate svijest prozivanja na odgovornost ili prijavljivanja pojedinaca i grupa za koje smatrate da ne samo da vama nanose štetu, nego i društvu. Sve te neke, koliko god vam se činile i malim i bezazlenim situacijama s kojima se svakodnevno susrećete i način na koji na njih (ne)reagujete, su slika vašeg opšteg odnosa prema društvu. Nedostaje vam svijest o vašim osnovnim pravima, pa je teško da budete svjesni i odgovorni prema društvu u kojem živite. Rijetko ili gotovo nikako se daju podrške onima koji žele nešto da promijene, a često i gotovo uvijek se te osobe i grupe ismijavaju i omalovažavaju. Odlutali ste potpuno od toga šta je ispravno i čemu treba dati podršku. Previše je sebičnosti i razmaženosti. Traže se razlozi, odnosno izgovori da se nešto ne uradi, a ne da se nešto riješi i time postajete svi (ne)odgovorni.

 32 

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.