U okviru jednodnevne ekskurzije odjeljenja trećeg razreda osnovne škole „23. oktobar“ iz Sremskih Karlovaca, đaci su imali priliku da posjete dom Svetlane Ražnatović, koja se sa mališanima družila, a na poklon im je dala potpisan CD.
Konačno se desila realnost! Doduše, malo brutalna i sa zakašnjenjem, ali se desila. Konačno su pale licemjerne maske „prezira“ prema turbofolku. Učiteljice i većina roditelja mališana odrasli su na Ceci, dobro ne bukvalno, ali su bar sanjali da je gledaju iz donjeg rakursa.
I šta je onda najlogičnije? Pa, naravno, dvadeset ljeta poslije, usaditi kroz porodični i školski sistem „prave“ vrijednosti. A, gdje ćeš pravije i prsatije od „srBske majke“, Arkanove udovice, žene-ikone svakog pravog srBskog nacionaliste.
Nemojte da se lažemo, djeca su dobila (u velikoj većini) ono što su željela. Preciznije, ono što su im roditelji i učiteljice željeli.
Jer, šta će drugo da rade vojvođanski klinci u srbijanskoj metropoli, po promjenjivom vremenu. Da idu u zoološki vrt? Išla. I bilo dosadno. Da vide šta? Devetogodišnjaci su još mali za splavove, a učiteljicama dosadno. Šoping molove su izguštali.
Malo obišli „Marakanu“, hram srpskog fudbala koji se i ne zove tako, a kad su već tu, eto Cecine kuće. Eto raja, eto zavičaja. I još Ceca lično pozvala dječicu, kao svaka prava domaćica, pa im potpisala i poklonila CD.
Vidite, ima puritanaca, koji će se sami od sebe braniti ciničnim tonom teksta. Ali, stvar je potpuno jednostavna. Nema ovdje ni „C“ od cinizma. Svi su bili zadovoljni, osim par izdajnika-roditelja, koji su se žalili na ovu veliku „čast“, koju su djeca doživjela u stonom Beogradu.
Da nije tih kvislinga i izdajica u rokenrol ruhu, svi mi ne bi imali vrijedan istorijsko-pedagoški podatak o zvanično prvoj organizovanoj ekskurzijskoj posjeti „srpskoj majci“.
Da li je Ražnatovićeva pričala djeci na kućnom času istorije o svom pokojnom mužu, o potomstvu što za rođendan namlati po 100 hiljada evra, o ludim devedesetim, o kretanju sa nanognicom, zauvijek će ostati tajna, koju čuva ultrakič zdanje Cecinih veelikih zidina. Mislim, stambenih. Ne plastičnih. Valjda.
Na stranu sve. Ovo nema pretjerano veze sa Cecom kao takvom, nema veze niti sa turbo-folk roditeljima i učiteljima. Ima veze sa cjelokupnim obrazovnim sistemom, koji nam dvadeset godina nakon rata, na cijelom Balkanu, kao na pokretnoj traci, kreira i stvara male klonove Arkana, Nasera Orića, Gotovina, Ceca, Jeca, Maca…
Nemoj poslije da osuđujemo i hulimo na „strane faktore“, „neimaštinu“ i ostale trice & kučine.
Sistem proizvodi djecu takvu kakva jesu. Nesposobna za empatiju, za ljubav, za odricanje, za učenje. Sistem od njih stvara male hodajuće šovene, koji usranih gaća mogu samo mržnju proizvesti. Amigdala odavno ne radi na druge emocije.
E, ta djeca, iza koje se licemjerno skrivaju roditelji, upirući prstom u banke, poslodavce, stanje u društvu, ta djeca u združenom zločinačkom poduhvatu, kreiraće sebi crnu budućnost.
A, posjeta Ceci i vili joj, tek je početak. Zašto stati tu? Može se, recimo, u okviru terenske nastave otići do Čavoglava, ili na bio-hemijskoj radionici uživo posmatrati kako se starletama ugrađuju silikoni u sise i dupe.
Momčići mogu, umjesto predvojničke obuke, posjećivati mjesta obračuna žestokih asfaltnih momaka, uzimati časove samonapada od huliganskih grupa…Alternativa jer mnogo. Bezbroj!
I svi zadovoljni. Vesele turbo-folk učiteljice, koje ispunjavaju šihtericu, i ispaćeni rob-roditelji, koji su se kurtalisali djece, i školski sistem, koji se razumije u vaspitanje mladih kao Mara u onu stvar.
Samo, žao mi djece. Još koju godinu i od njih će ostati čuveni žal za konjima. A, najmanje su kriva. I djeca i konji.
Klin se Cecom izbija. Nije loša, stoga, ova kastrirana strofica:
“Juče sam bila prvi put kod doktora
i čik pogodi šta mi je rekao
ostavi tu budalu…”
Dragan Bursać
Ostavi komentar