Predrag Milojević je u ovom burnom vijeku preživio dvije dinastije, tri Jugoslavije, četiri r a t a, pet režima, izdao tri puta po šest knjiga svojih tekstova i prevoda, piše sedam decenija, pamti osam i živi svoju devetu deceniju. U ovom vijeku pravo je čudo već preživjeti sve bure ovoga vijeka i to još na ovom tlu. Predrag Milojević ne samo da je bio svjedok ovoga vijeka već je u njemu učestvovao od prelaska preko Albanije 1916 . godine kao petnastogodišnje momče do nevolja koje su donosile okupacije i ćudi režima – rekao je Jovan Ćirilov o Predragu Milojeviću prilikom dodjele nagrade „Braća Karić“ sada već davne 1998. godine.
Najveći srpski novinar koji je radio intervjue sa Hitlerom, Gebelsom, Himlerom, Čerčilom, Nikolom Pašićem, Slobodanom Jovanovićem i mnogim drugim, sada već istorijskim ličnostima kao da nije našao značajnije mjesto u sjećanju srpskog naroda.
Tekst se nastavlja poslije oglasa
Zato ovaj tekst ima za cilj da podsjeti čitaoce na vjerovatno najvećeg srpskog novinara ikada.
Predrag Milojević rođen je 25. decembra (on i Isus Hrist, kako je sam znao da kaže) te 1901. godine u malom pograničnom mjestu Ram, kao jedno od osmoro djece. Кako se još saznaje, nevjerovatno je to, da je svako od osmoro braće rođeno u različitim mjestima.
Porodica Milivojević se 1909.godine trajno nastanjuje u Beogradu, gdje Predrag kreće u osnovnu školu.
Bio je treći razred kada je izbio Prvi balkanski r a t 1912. godine. Škole su bile zatvorene i pretvorene u bolnice, a đaci su dolazili i pomagali bolničarkama. Кada su se škole ponovo otvorile, izbio je Drugi balkanski r a t, tako da je Predrag završio osnovnu školu sa svega tri godine školovanja, gdje kaže da mu je bukvar i dalje bio u torbi.
Da će školovanje biti poprilično turbulentno Predrag Milojević je shvatio u drugom razredu gimnazije kada je počeo Prvi svetski r a t. R a t koji je teško podnio jer ga je r a n i o austrijski šrapnel sa suprotne obale, kada se kao dijete, uprkos zabranama, igrao. Škole su opet bile zatvorene i to pune četiri godine. Izgubljeno vrijeme u r a t u i pod okupacijom nadoknadio je polaganjem ispita na tromjesečnim kursevima. Za godinu dana uspio je da položi tri razreda. Ni maturu nije polagao, jer je kao odličan đak bio oslobođen usmenog ispita.
Po završetku gimnazije počeo je da studira filozofiju, kod čuvenog profesora Brane Petronijevića koji ga je još kao studenta uzeo za honorarnog asistenta.
Međutim, dokaz da život piše najčudnije romane pokazalo se i na slučaju Predraga Milojevića, sudbina ga je odvela na drugu stranu, postao je reporter „Politike“ sa devetnaest godina.
A kako je do toga došlo, ni sam nije mogao da objasni.
Radeći u Njemačkoj kao dopisnik, upoznao je i svoju ženu, ćerku bogatog berlinskog arhitekte – Imgard Viri Кrauze. U jednom n e s r e ć n o m slučaju, ostao je bez sina Dejana. Poslije ženine s m r t i, Predragu je ostalo na raspolaganju ogromno bogastvo, koje je procjenjeno na više miliona njemačkih maraka. Taj novac nije potrošio, već ostavio u naslijeđe budućim talentovanim novinarima.
„U istoriji je mnogo šta ispalo obratno od onoga što se očekivalo. Ljudi na vrhovima, reklo bi se, pošteđeni su zabluda, jer imaju najbolji uvid u stvarnost. Ali i oni prave greške – štaviše, kada su na najvišim položajima – najveće.“ – govorio je Milivojević.
A o tim ljudima na najvišim položajima Milivojević je ostavio interesantna svjedočanstva i isto tako interesantne poglede na neke od najznačajnih događaja dvadesetog vijeka.
Nikolu Pašića je vidio kao nekoga ko nije umio blagovremeno da se odrekne vlasti, što ga je iz vlasti otjeralo.
„Vođa Radikalne stranke u m r o je u decembru 1926. godine. Činilo mu se da hoće da ga odgurnu sa vlasti isti oni kojima je pomogao da do vlasti dođu. Ali je izgleda dosadio kralju Aleksandru, koji nikada nije mario mnogo za njega. Govorilo se da mu tepih ispod nogu, izvlače upravo ministri po nagovoru kralja.“
O puču koji se dogodio 27. marta Milivojević je kao direktni svjedok govorio da nekada događaji mogu da zavedu i one koje ih prave, što su martovska zbivanja i dokazala kod nas. A priču o 27. martu počinje ovako:
,,Кada je poslije potpisivanja Trojnog pakta, knez Pavle sjeo u voz i otišao u Sloveniju na odmor u zamak “Brdo“, smatrao je da je prebrodio krizu koja je potresala zemlju tih dana zbog pakta. Laknulo mu je. Ali tek što je voz stigao saopšteno mu je da je njegova vlada oborena i on s njom, i da pod pratnjom mora da se vrati u Beograd. Smrknulo mu se.“
Interesantano je i zapažanje o očiglednoj ulozi statiste predsjednika vlade Dragiše Cvetkovića u drami koja se odigravala na beogradskim ulicama 27. marta:
„Dragiša Cvetković, tadašnji predsjednik vlade, zahtjevao je da se najodlučnije demantuju glasovi o “nekakvom puču“ samo tri sata prije puča. Кad ga je u zoru 27. marta probudila lupa na vratima, on je mislio da su to njegovi agenti došli da mu saopšte da je puč osujećen a našao se u rukama pučista.
Predsjednik pučističke vlade, Dušan Simović, zakazao je vjenčanje svoje ćerke za 6. april 1941, samo da nije bilo b o m b i. Poslije odbacivanja Trojnog pakta gotovo svi su očekivali da će to da se desi, sem, izgleda njega koji je to udesio.„
O Englezima i Čerčilu naš slavni novinar nije imao najbolje mišljenje:
„Ništa se danas tako često ne upotrebljava i tako lako zloupotrebljava kao narod. I nas Srbe, fanatično klicanje – “Bolje r a t nego pakt“ – parola koju je podmetnuo Vinston Čerčil, koštala nas je više od milion glava“
Ono što je posebno interesantno jeste da je Predrag Milivojević bio posljednji živi novinar koji je uradio intervju sa Adolfom Hitlerom.
Na jednom skupu koji je bio održan devedestih godina u Berlinu na postavljeno pitanje novinara kakav je utisak na njega ostavio Adolf Hitler, Predrag Milivojević tada 95-godišnjak je započeo:
„Hitler je bio ljubazan i ostavio je na mene prijatan utisak…“
Uslijedili su burni protesti: kako to govori o čovjeku koji je izazvao svjetski r a t i nestajanje miliona ljudi. Milojević je pribrano odgovorio:
„Gospodo, pitali ste me za prvi utisak, a ja sam intervju sa vođom male i potcijenjene stranke završio upozorenjem da je riječ o čovjeku opasnih namjera. Šest godina kasnije najuren sam iz Njemačke pod prijetnjom s m r t i.“ – tad je uslijedio buran aplauz.
O tom vremenu Milivojević je pisao – Nijemci su oduševljeno išli za Hitlerom u uvjerenju da će ih on privesti gospodarenju svijeta, a on ih je odveo u propast. Кako je to Milojević uvidio, bitka za demokratiju u Njemačkoj izgubljena je upravo od strane onih koji nisu činili krem inteligencije.
Njemačka inteligencija se nije suprostavila najezdi f a š i z m a, dok je radništvo jedno vreme odolijevalo. Ipak, obrtanje vrijednosti donosi vrijedna propaganda. Hitler se hvalio jednom engleskom novinaru da za svoj uspjeh može da zahvali upravo onim intelektualcima koji su ga smatrali budalom.
Drugi svetski r a t, Milojević je proveo u Beogradu. Jednom prilikom, svoj intervju sa firerom koji je fotografisan, uspio je da iskoristi da spasi svog brata iz l o g o r a na Banjici, koji je dopao u gestapovske ruke. Poslije završetka r a t a, kada su započeti procesi suđenja svim naccističkim z l o č i n c i m a, Milojević je dobio priliku od „Politike“, da intervjuiše nekoliko najvećih z l o č i n a c a.
Tom prilikom izanalizirao je njihove postupke, na sebi svojstven način:
„ Po Geteu u čovjijeku su dve duše: jedna ga pravi svečovjekom, a druga nečovjekom, u jednoj je Faust, a u drugoj Mefisto. Ali, kada je čovjek jedno, a kada drugo? To čovjek nikad ne zna. I gdje je granica između jednog i drugog? To se još manje zna. A istorija ima primjera kada je čovjek i jedno i drugo. U Frankfurtu na opttuženičkim klupama, našla su dvadest dvojica rukovodilaca konccetracionih l o g o r a u Aušvicu, koji su se u tom položaju povremeno smjenjivali. To su bili tada već postariji ljudi“ – zapisao je Milojević,
Većina je nosila naočare sa debelim crnim okvirima, svi su bili obučeni u civilna praznična odjela sa bijelom tvrdom kragnom i svilenom kravatom. Opšti utisak je bio, da izgledaju i više nego civilizovani i inteligentni ljudi. Osim što su bili opttuženi za nedjela kao rukovodioci l o g o r a, svakom ponaosob je izrečena i pojedinačna opttužnica za djela koja su lično načinili. Jedan je nogama gazio zattvorenike dok ne izdahnu, drugi je bacao b o m b u sa gasom u bunker pun zatvvorenika, treći im ubrizgavao fenol u srca, peti je smrsskavao o zid jevrejsku novorođenčad. Svoj utisak o suđenju zabilježio je sljedećim mišljenjem. ,,A ti neljudi živeli su posle r a t a u Njemačkoj, dok nisu pronađeni kao obični pristojni građani. Šta je onda kod tih ljudi privid, a šta njihova prava priroda?
Đ a v o l i Aušvica pretvorili su se u anđele samo što ne lepršaju bijelim krilima, ali baš zato djeluju d e m o n s k i’.
Niče je govorio da ne samo čovjek, već i vrijeme može da poludi, i da dovede do “obrtanja vrijednosti“. U Hitlerovo doba, najluđe je primano za normalno i to doba se drugačije priviđa onima koji sada o tome čitaju.
Predrag Milivojević dobitnik je Nagrade za životno djelo Udruženja novinara Srbije, nagrade Beograda („Oktobarska“), „Politike“, Ordena Svetog Save, Ordena Jugoslovenske krune.
Preminuo je 12. septembra 1999. poslije još jednog preživljenog b o m b a r d o v a nj a Beograda, a svoj milionski fond je ostavio na upravu kolegama iz Politike.
Be the first to comment