Autarijati su se, prema ranim antičkim izvorima, morali iseliti iz svoje zemlje (prostor koji obuhvata i jugoistočnu Bosnu) zbog toga što su žabe, izlegavši se u oblacima, u neviđenom mnoštvu padale na zemlju umjesto kiše, zagađujući hranu i vodu.
Piše: Jovana Ostojić
Ova, očito alegorijska priča, ukazuje nam na to kako se u starom svijetu tumačila volja bogova i grijeh. Kao što je Bog u Starom zavjetu kaznio Jevreje poslavši im pošast miševa, tako su i Autarijati „kažnjeni“ kišom žaba.
Kako iz današnje perspektive gledati na tu epizodu u našoj istoriji – smatrati da su te žabe ostale, poprimivši ljudski oblik; ili da će našu zajednicu zadesiti neka gora pošast, zbog koje ćemo morati sve napustiti? I u jednom i u drugom slučaju, pitanje opstanka u ograničenoj zajednici, u kojoj ljudi imaju istu takvu svijest, ne može dovesti do ičeg boljeg.
Zadovoljenje stomaka i materijalna udobnost čine se kao prve i jedine sfere interesa pojedinaca, što ukazuje na to da kao zajednica i ne živimo drugačiji život od životinja u štali, gurajući se svakodnevno sa papkarima i preživačima za što bolje i mekše mjesto (a tamo gdje ih je više, pa makar gledali nekome u zadnjicu, iako smrdi, naročito je toplo).
Ograničenost, licemjernost, nametljivost, samoljubivost, samobitnost, nesusretljivost (osim pred izbore), nadobudnost i nevjerovatna sposobnost pretvornosti su osobine koje odlikuju ove jedinke. Ako je u antičko doba bilo važno da svi slobodni građani prisustvuju prikazivanju tragedije, ili komedije koja će osuditi negativne pojave unutar zajednice, a samu zajednicu, odnosno pojedinca koji se u tome prepoznaje, dovesti do pročišćenja (katarze), može se vidjeti koliki je značaj iste bio, i kakvu je ulogu taj isti pojedinac imao unutar nje.
Izgubljen osjećaj o zajedništvu i ulozi pojedinca unutar zajednice, primjetan je u deponijama smeća koje se stvaraju u centru grada, neupućenosti u održavanje manifestacija u tom istom gradu, neuključivanje u akcije korisne za širu zajednicu, neosjetljivost za očiglednu nepravdu koja se nanosi pojedincu koga ne štiti politička partija, selektivno usvajanje sadržaja određeno prema političkoj pripadnosti onoga koji taj sadržaj plasira, suzdržanost povodom svih važnih problema i negativnih pojava unutar zajednice.
Šta znači uopšte biti suzdržan? Ti isti – suzdržani – aktiviraće se samo pred izbore, dizanjem kredita, potkupljivanjem, kako bi skupili glasove dijeleći hranu, stoku, drva, asfalt, funkcije, izmišljajući radna mjesta, omalovažavajući diplome, obrazovanje, zdrav razum. Glasamo za suzdržane, koji će kao takvi sigurno odbraniti naše interese, glasamo za one koji će pohvaliti vašu snalažljivost i pokvarenost, glasamo za one koji mijenjaju političke stranke prema sopstvenim interesima, glasamo za one kojima zbog sitnih usluga postajemo robovi, glasamo za licemjerje i javašluk.
Zar kao zajednica ne bi trebalo da osudimo pojave kao što su falsifikovanje, licemjerje, laganje, ćutanje, pretvaranje, ulizivanje, krađu, političku manipulaciju – poigravanje sa zdravim razumom? Zar smo svi postali životinje koje gledaju samo kako će naći bolje mjesto u “štali”, a svojom pokornošću gazdi, ili bogougodnošću (postom i ispovjedanjem) mislimo da smo naše ćutanje, licemjerje i pretvorbu okajali, te da ćemo tako „ispravni“ doći pred lice Božije.
Možda je pitanje o tome da li je kiša žaba naša budućnost, ili već živimo među istim, potpuno irelevantno. Možda je struktura naše zajednice zaista takva – žabolika. Ljudi su skloni preobražavanju, duvanju, pritajanju, pretvaranju; ljudi skaču, preskaču, doskaču, iskaču, iz mulja na lokvanje, preko drugih žaba, na druge žabe, iz tog istog mulja na funkcije, na radna mjesta – stvarna ili izmišljena, u skupštinu, u firme, kao direktori, kao stručni saradnici, kao koordinatori, kao profesori, doktori, kao rukovodioci, i tako u krug, dok se i sam vrh ne pretvori u mulj sa dna.
Ako je prema Aristotelu čovjek zoon politkon, društveno biće, biće zajednice i zajedništva i ako on, svojom prirodom konstituiše tu istu zajednicu – ako je naša zajednica ova žabokrečina i mulj, zapitajmo se onda kakva je ta naša priroda i da li treba sa nama takvima da očekujemo i neku bolju zajednicu od ove?
Ostavi komentar